Paljenje strnjike uz pesmu i vino: zaboravljeni prolećni običaj iz sela Guberevac kod Rekovca
U Levču, između Jagodine i Kragujevca, nekada je proleće započinjalo paljenjem strnjike – ali ne kao danas, u tišini i opasnosti, već kao ritual sa pesmom, rakijom i okupljanjem sela. U selu Guberevac, ovaj običaj je bio znak da se zemlja čisti ne samo od korova, već i od zlih sila.
Paljenje strnjike, odnosno ostataka useva nakon žetve, danas se uglavnom vezuje za nesavesne poljoprivrednike i zabrane. Međutim, u prošlosti je to bio važan narodni običaj, naročito u brdsko-planinskim selima Levča, gde se svako paljenje radilo uz rituale, zajedništvo i verovanja.
Vatra kao čistač i molitva
U selu Guberevac kod Rekovca, u podnožju planine Juhor, običaj paljenja strnjike bio je vezan za prolećne dane uoči Đurđevdana. Verovalo se da se paljenjem zemlje čisti ne samo od ostataka prošlog roda, već i od svega lošeg što je ostalo „u dubini“. Vatra je imala pročišćavajuću moć, kako za tlo, tako i za ljude.
Pale su se male lomače na krajevima njiva, a svaka je imala svog domaćina. Vatra se raspaljivala u tišini, a kada bi počela da gori, domaćin bi izgovarao tiho:
„Ognje očišćuj, plod nam daruj.“
Nakon toga se iznosila domaća rakija ili vino, a komšije bi dolazile da nazdrave „novom rodu“. Uz pesmu i frulu, vatra se pretvarala u druženje.
Zajedničko paljenje – kolektivna energija sela
U Guberevcu i okolnim selima poput Dragova i Tečića, bilo je važno da se paljenje strnjike ne radi samostalno – već da više domaćinstava zapali vatre istog dana. Verovalo se da tako selo postaje „jedno u ognju“, a zemlja „pamti zajedništvo“.
Običaj je često pratio i prolazak dece između dimova, što se smatralo zaštitom od bolesti. Slično kao kod običaja provlačenja ispod drenovih grana ili kupanja u reci na praznik.
Zašto je običaj nestao
Sa modernizacijom poljoprivrede, pojavom mehanizacije i propisima o zabrani paljenja, ovaj običaj je tiho nestao. Poslednji put je, prema kazivanju meštana, zajedničko paljenje strnjike u Guberevcu održano sredinom 1980-ih.
Danas ga se sećaju samo najstariji, a mlađe generacije retko znaju da je nekada vatra bila društveni, pa i duhovni događaj – a ne samo sredstvo za čišćenje njive.
Mesto običaja u savremenom životu
Iako ne možemo vratiti vreme kada su se seljaci okupljali oko vatre da pevaju i piju domaće vino, možemo sačuvati sećanje na običaj koji je spajao čoveka i zemlju, rad i veru, oganj i pesmu. Paljenje strnjike nekada nije bilo opasnost – bilo je molitva.
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Kako je nastalo "Kažite dragička"? Zanimljiva priča o Beograđanki koja je volela ovo da radi
Donosimo vam zanimljivu priču o gospođi Dragi po kojoj je nastala čuvena izreka "Kaži dragička!"
Ovo je najmoćnija moltva za zaštitu dece: Sve majke treba da izgovaraju ove reči svakog dana
Kroz molitvu, izražava svoju brigu i nadu za srećnu i uspešnu budućnost svoje dece, ali i aktivno komuniciraju sa Bogom
Manastir Svetog Romana kod Đunisa: Svetinja koju zna samo tišina
Na obroncima Jastrepca, skriven između šuma i tišine, stoji manastir Svetog Romana – mesto gde ljudi dolaze ne da govore, već da slušaju ono što se u sebi više ne čuje
Zašto se u novembru nosi voda u kuću bez reči: Običaj tihe molitve koja se ne izgovara, ali se zna
U danima pred zimu, naročito uoči velikih praznika, naši stari su znali – voda se ne unosi u kuću bilo kako. Ako želiš da ti kuća bude mirna, voda se nosi ćutke.
Komentari(0)