U narodnoj epici Marko Kraljević je taj koji staje protiv oca Vukašina kad ovaj pokuša da otme presto Urošu i odlučuje da sudi „ni po babu, ni po stričevima, već po pravdu Boga istinoga”. Opet, u pesmama on tog oca i osveti kada pozna njegovu sablju kod jednog Turčina. Tad je spreman da sa teškom topuzinom u rukama dotera i cara do duvara, pa da mu i poruči: „Ne pitaj me, care poočime! Poznao sam sablju baba moga; Da sam Bog d’o u tvojim rukama, i tibi me ‚vako ražljutio”.
Zanimljivo je da Marko nije junak bez mane i straha. Mana ima mnogo - prgav je, tvrdoglav, samoživ, temperamentan... Ali istovremeno je i zaštitnik naroda koji ukida danak, zaustavlja divljanje turskih ratnika, ore drumove... I pobeđuje u megdanima čak i kad naiđe na „od sebe boljega”. Marko je toliko velik u epskoj poeziji da može nemoguće - cedi suvu drenovinu, druži se sa vilama, priča sa svojim konjem Šarcem i s njim deli vino... I ne može da pogine „od junaka ni oštre sablje, od topuza ni od bojna koplja”, već, kako mu vila poručuje, da će umreti „od Boga, od starog krvnika”. U predanjima je situacija još specifičnija - Marko ne umire, već samo spava u nekoj pećini.
O stvarnom Marku, kralju srpskih zemalja, ne zna se previše. Rođen je oko 1355. i najstariji je od Vukašinove dece. U vreme kada je njegov otac preuzeo vlast nad carevinom, on je poneo titulu mladog kralja, a nakon pogibije na Marici postao je kralj. Oslabljen zbog strašnog poraza, brzo je izgubio najveći deo svojih teritorija, a na kraju je postao i turski vazal, što je ostao do kraja života - pogibije u boju na Rovinama 1395.
Jedan od zapisa pokazuje da je Marko imao buran ljubavni život, a napisao ga je dijak Dobre.
- Pisa se ova knjiga u Porečju, u selu zvanom Kaluđerec, u dane blagovernog kralja Marka, kada predade Todoru, Grgurovu ženu, Hlapenu, a uze ženu svoju prvovenčanu Jelenu, Hlapenovu ćerku - napisao je on.
Drugi zapis iz tog vremena napravio je Konstantin Filozof u Žitiju despota Stefana i on ga prikazuje kao tragičnog čoveka. Pred početak bitke na Rovinama 1395, u kojoj su i Marko i despot Stefan ratovali na strani Osmanlija, on je navodno Konstantinu Dejanoviću rekao: „Molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu”. U tom sukobu protiv vlaškog vojvode Mirče, dede mnogo čuvenijeg Vlada Cepeša Drakule, kralj Marko je i poginuo.
Komentari (0)