Posle Oktobarske revolucije, na ulicama Beograda ili na banatskim livadama, nije uopšte bilo neobično videti kosooke izbeglice budističke vere, koji su kod nas stigli iz Carske Rusije. U pitanju su bili Kalmici, narod koji je u Rusiji živeo na teritoriji između Crnog i Kaspijskog mora, a budući da je život bio miran mešu pravoslavnim Rusima, s poverenjem su od sovjeta pobegli na teritoriju Srbije.  

O tome kako ih je Srpska pravoslvna crkva dočekala jasno govori činjenica da je ona kasnije bila sponzor u izgradnji budističkog hrama, jednog od prvih u Evropi. Iako taj hram više ne stoji, relativno kratak boravak Kalmika u srpskoj prestonici od nekoliko decenija ostaivo je značajan trag budući da je jugoistočni deo grada – Konjarnik, dobio taj naziv zahvaljujući njima. 

Kalmici su inače narod mongolskog porekla koji su budizam su primili relativno kasno u 15. veku nakon čega se ovaj narod "pripitomio". Carska Rusija ih je toplo dočekala ove pudiste i dala im nenaseljen prostor Kalmikiju, koja je po njima dobila ime. Posle Oktobarske revolucije, budući da su bili na strani cara, sa mnogim Belim Rusima došli su u Beograg. 

Obična radna snaga sa izuzetnim talentom 

Kalmici su još u svojoj domovini bili poznati kao narod koji dobro zna sa konjima, te su tako vekovima bili čuvari carskih granica, od muslimanskih i nemirnih plemena. Tako nije iznenađujuće da su posle dolaska na naša područja pojedini radili i živeli na ganzdinstvima u Banatu gre je bilo puno konja. 

Oni koji su došli u Beograd, bili su tretirani kao obična radna snaga. Ipak, jedna osoba posebno se istakla u pomaganju ovih izbeglica. To je bio vlasnik ciglane, Miloš Jaćimović, koji pored toga što je zaposlio muškarce, takođe im je omogućio domove u Velikom Mokrom Lugu.

Box: Image
 

 

Kalmik po imenu Učur Kuljdinov igrao je za FK Jugoslavija, preteču Crvene Zvezde. Smatrao se pravim zavodnikom, budući da se tri puta ženio Srpskinjama i imao je sedmoro dece.

Prvi budistički hram u Srbiji 

Na zemljištu koje im je dao Jaćimović Kalmici su izgradili budistički hram, koji je završen 1929. godine. Svečano osvećenje hrama, prvog i jedinog takve vrste u Evropi, obavljeno je 12. decembra 1929. godine.

Ceremoniju osvećenja novog hrama su obavili bakša Namđal Nimbušev, duhovni vođa Kalmika u izgnanstvu, koji je za tu svečanu priliku doputovao iz Pariza, i bakša beogradski Umaljdinova, uz asistenciju dvojice sveštenika.

U Vodiču kroz Beograd objavljenom 1930. godine nailazi se na odrednicu o hramu, a godinu dana kasnije ulica u kojoj se hram nalazio dobija novo ime: Budistička ulica. Kada je dom sagrađen i počeo da funkcioniše, ubrzo potom formiran je i Budistički duhovni savet koji je bio spona među svim mesnim Kalmicima. Prilikom proslava većih budističkih praznika dolazili su i Kalmici iz drugih delova Srbije.

"Poznato kucanje na vrata"

Za vreme Nedićeve Srbije, Kalmici su odlazili da pomažu Nemcima u Banatu. Nemci su im obećali jednog dana nezavisnu Kamikiju, a zbog te saranje ubrzo su postali neprijatelji komunsita.

Kada su čuli da sovjeti dolaze, osetili su stari, poznati strah i pobelgi u Austriju s nemačkom vojskom.  Pojedine Kalmike, Nemci su mobilisali u vojsku, na kraju su zaštitili svoje saveznike i evakuisali ih sa sobom 1944. u Kanadu i Sjedinjene Države. 

U Americi nisu mogli da objasne da, iako su kosooki i budistički narod, ipak su Evropljani.  Na kraju su 1955. dobili svoju zemlju u Novoj Engleskoj, njihovo iseljenje sponzorisala je Tolstojeva fondacija. 

Kalmici koji su ostali u Jugoslaviji deportovani su posle rata u  Sovjetski savez, a potom u Sibir. 

Ipak situacija se popravila kada je staljin umro. Hruščov je dozvolio njihov povratak 1957. godine i povratio Kalmički Autonombu Oblast, koja je naredne godine postala autonomna republika 

Nekad izgubljeni u ravnici Banata i na obodima Beograda ndanss žive u Americi ili Rusiji.