Prema narodnom predanju ova svetinja zadužbina Ikonije, sestre Miloša Obilića. Predanje kaže da su dve Miloševe sestre, Ikonija i Vida, pratile brata na Kosovo. Kad su stigle do „Ravne livade“ (iznad sadašnje manastirske crkve), Ikonija ode da donese bratu vode, i vraćajući se, reče mu: „O moj brate, što dobra konja videh, još da je sedlo prema njemu“. (U narodu se pod dobrim konjem podrazumeva mesto gde bi se mogla crkva sagraditi).
„Blago imamo, sestro“, odgovori Miloš, „pa mu načini sedlo, a kad se ja vratim sa Kosova, pomoći ću ti i ja.“
Miloš se nije vratio. Ikonija je sagradila Kaonu, a Vida manastir u Vidojevici.
U Prvom srpskom ustanku, manastir Kaona je imao vidnog udela. Kaluđeri su učestvovali u borbama, a manastirski konak je bio pretvoren u bolnicu. S obzirom da je u crkvi bila smeštena municija za zapadno vojište, bogosluženje se obavljalo u jednoj sobi konaka, koja je pretvorena u kapelu i posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice.
Sadašnja manastirska crkva, posvećena Svetom Arhangelu Mihailu, podignuta je u vizantijskom stilu, na temeljima stare crkve 1892. godine. Zidana je ciglom na kamenom temelju, u koji su uzidani svi spomenici sa monaškog groblja koje se nalazilo u manastirskoj porti.
Manastirski zvonik udaljen je dvadesetak metara od sadašnje crkve. Pretpostavlja se da su se do 1911. godine, kada je zvonik podignut, zvona nalazila u kubetu crkve, iznad zapadnih vrata. Svakoga jutra i večeri tri zvona različite veličine, pozivaju bogoslužitelje na molitvu i duhovno uzrastanje u Gospodu.
U Prvom svetskom ratu zapaljena je crkvena arhiva i odneta su dva zvona, a crkva je mnogo stradala. Posle Drugog svetskog rata (u kome je manastir bio neka vrsta prihvatilišta), crkva je bila u lošem stanju, a zakonom o agrarnoj reformi oduzeto je 120 hektara manastirske zemlje.
Velika obnova ove svetinje počela je postavljanjem oca Teofila za starešinu manastira 1962. godine.
Komentari (0)