Pesma “Ruse kose curo imaš” je jedna od onih pesama koja ima melodiju duboko ukorenjenu u kulturi Balkana. Veoma voljena i poznata u Srbiji, ova pesma je zapravo postala izvor nesporazuma među balkanskim narodima.
Pre 20 godina, bugarska rediteljka Adela Peeva snimila je dokumentarac pod nazivom “Čija je ova pesma”. U ovom dokumentarcu, istraživala je fenomen pesme za koju svaka država Balkana smatra da je baš njihova. Naime, pesma “Ruse kose curo imaš” je poznata u Srbiji, ali istovremeno i u drugim zemljama na Balkanu.
Evo kako se pesma “Ruse kose curo imaš” pojavljuje u različitim verzijama:
U Srbiji je ova pesma poznata i voljena kao “Ruse kose curo imaš”. Inspiraciju za ovu verziju pesme dao je Bora Stanković, a kasnije je postala popularna i kroz film “Ciganka” Vojislava Nanovića.
Turska, u Istanbulu, pesma je poznata kao “Üsküdar” i smatra se starom turskom pesmom. Priča se da je tokom razvoja turizma u Turskoj četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka postala simbol zemlje. Turska verzija peva o nekom pisaru kojeg su žene strašno volele, a kasnije je snimljen i film inspirisan ovom pesmom.
Na ostrvu Lezbos u Grčkoj, pesma ima tekst “Izgubio sam stotinu zlatnika” i govori o predivnoj devojci koja ih je pronašla. Grci tvrde da je pesma potekla iz njihove zemlje, tačnije iz Mitilinija.
U Albaniji, pesma je pronađena u skoro sasvim drugačijem obliku. Izvodila se kao arija u Nacionalnoj operi tokom vremena Envera Hodže.
Makedonija ima svoju varijantu pesme pod nazivom “Oj Ti Paco Drenovčanke”.
Na planini Strandži u Bugarskoj, ova melodija se svake godine izvodi kako bi se odala počast palim borcima u borbi za nacionalno oslobođenje. Za Bugare, pesma nije o ljubavi i lepoti, već ima dublje značenje.
Svi su tvrdili da je pesma njihova, a pesma “Ruse kose curo imaš” nije ni bugarska, ni srpska, ni bosanska, ni makedonska, ni albanska, ni grčka. Ovo je pesma Balkana, koja svojim postojanjem opisuje život i odnose na Balkanu, gde je sve uvek puno života i ljubavi, dok balon ne pukne i dese se neki nemili događaji, a to je možda i usud balkanskih naroda.
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Veliko otkriće kod Prijepolja, arheolozi ostali u čudu: Pronašli pečat koji menja tok celog istraživanja, manastir nije posvećen Svetom Petru i Pavlu, već Svetom Simeonu Mirotočivom
Najnovija arheološka istraživanja sprovedena u manastiru Pustinja kod Prijepolja otkrila su istorijsku istinu koja menja dosadašnja saznanja. Iako se decenijama verovalo da je u pitanju manastir posvećen Svetom Petru i Pavlu, arheolozi su pronašli olovni pečat sa likom Svetog Simeona Mirotočivog, što potvrđuje da je manastir zapravo posvećen ovom svetitelju.
Sveti Luka u srpskom narodu: Dan kada se ne radi, ne svađa i ne kreće na put
Sveti Luka je među najpoštovanijim svecima u srpskom narodu – ne samo kao apostol i lekar, već i kao duhovni štit pred dolazak zime
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Zašto se nekada govorilo da ne valja jesti iz okrnjenog tanjira: Narodno verovanje koje krije više od praznoverja
Na srpskoj trpezi tanjir nije bio samo za jelo – već i ogledalo kućnog reda, zdravlja i duhovnog blagostanja
Komentari(0)