ISPOVEST SRBINA KOJI JE PREŽIVEO AUŠVIC: Prošao kroz vrata pakla, umro je sa tragovima batinjanja na leđima i brojem na ruci
Danas se navršava 78 godina od oslobođenja koncentracionog logora Aušvic od strane Crvene armije, iza nacista ostalo je hiljade ljudi u napušenom logoru
Prošlo je 78 godina od kako je oslobođen koncentracioni logor u Aušvicu, a o govoru preživelog logoraša Marjana Turskog pisali smo nedavno. Prema podacima Državnog muzeja Aušvic- Birkenau, u ovom logoru je stradalo 1,4 miliona ljudi od kojih je 90% bilo Jevreji.
Međutim, Svetislav Vorkapić je bio jedan od Srba koji su preživeli logor smrti u Aušvicu, a njegovu ispovest je ispričao sin Stanislav 2015. godine.
Sam Stanislav Vorkapić je preminuo 2017. godine, a njegovu priču preneo je Istorijski zabavnik.
Možda vas zanima:
"A KAKO KAŽETE...?" Razgovor Srbina i Hrvata posle 3 RAKIJE
Možete li da zamislite kako izgleda razgovor Srbina i Hrvata posle tri rakije?
"SRBI NISU LEPI - S RURALNIM FACAMA, LOŠIM ZUBIMA I STOMAČINAMA SMO RUŽNI KAO PSI": Pljušte loši komentari na račun Srba
Ako se pitate da li su Srbi najlepši narod, na jednom srpskom forumu naći ćete zanimljive odgovore.
Možda vas zanima:
"A KAKO KAŽETE...?" Razgovor Srbina i Hrvata posle 3 RAKIJE
Možete li da zamislite kako izgleda razgovor Srbina i Hrvata posle tri rakije?
"SRBI NISU LEPI - S RURALNIM FACAMA, LOŠIM ZUBIMA I STOMAČINAMA SMO RUŽNI KAO PSI": Pljušte loši komentari na račun Srba
Ako se pitate da li su Srbi najlepši narod, na jednom srpskom forumu naći ćete zanimljive odgovore.
Možda vas zanima:
"A KAKO KAŽETE...?" Razgovor Srbina i Hrvata posle 3 RAKIJE
Možete li da zamislite kako izgleda razgovor Srbina i Hrvata posle tri rakije?
"SRBI NISU LEPI - S RURALNIM FACAMA, LOŠIM ZUBIMA I STOMAČINAMA SMO RUŽNI KAO PSI": Pljušte loši komentari na račun Srba
Ako se pitate da li su Srbi najlepši narod, na jednom srpskom forumu naći ćete zanimljive odgovore.
"Moj otac nije voleo da priča o logoru jer mu je to vraćalo strašna sećanja. Kada je govorio, pričao je o gladi, prebijanju i strašnim zverstvima".
Svetislava Vorkapića, sa nadimkom Cveja već odavno više nema. Umro je 1988. godine sa tragovima "batinjanja na leđima i brojem na ruci". Pa ipak, on je bio jedan od srećnijih – dočekao je da vidi kraj rata i dobio priliku da još jednom počne svoj život ispočetka.
"Moj otac je dopao Aušvica kao jedan od organizatora kopanja partizanskih baza u Bojčinskoj šumi u Sremu. Bio je prvo u logorima na Banjici i Sajmištu. Pričao je kako je jednom prilikom u logoru na Sajmištu jedan Nemac rekao da mu udare 25 batina, a Srbin, kvisling je rekao: "50 majku mu j***m partizansku"! Odatle je depotovan u Aušvic," pričao je svojevremeno Stanislav.
Niko od Srba, Jevreja i Roma koji su sa ovih prostora deportovani u nemački nacistički koncentracioni logor na područiju okupirane Poljske nije znao šta Aušvic zapravo znači. Priče o strahotama ovog mesta nisu doprle do Balkana, a i onima koji su ih načuli delovale su toliko strašno i neverovatno da nisu želeli da poveruju u njih.
Natpis na ulazu u logor: "Rad oslobađa" mnogi su protumačili kao znak da su dopali nekakvog radnog logora.
A prošli su kroz vrata pakla…
Aušvic je postao najveći logor u kojem je nacizam ostvarivao stravičnu zamisao o masovnom uništavanju ljudi. Najveći broj onih koji su stigli na ovo mesto odmah je odvođen u gasne komore. Oni za koje bi se procenilo da mogu da se “splate” smeštani su u barake i korišćeni kao robovska snaga i ljudski amorčići za eksperimente "anđela smrti" – doktora Jozefa Mengelea.
Tamo je Svetislav Vorkapić prestao da postoji i rođen je bezimeni, čovek – broj 146 406.
"Kada je otišao u logor moj otac je imao blizu 100 kila samih mišića. Kada je trebalo da se vrati u selo, njegovoj majci su javili da dolazi i ona ga je čekala na kapiji. Kada je on sišao sa konjskih kola moja baba je gledala mimo njega pokušavajući da ga uoči. Nije ga prepoznala iako je stajao pored nje," govori Stanislav priču koja najbolje ilustruje uslove života i strahote kroz koje su prošli zatvorenici logora smrti.
Tačan broj žrtava Aušvica nikada nije tačno utvrđen. Procene kažu da je u periodu od 1940. do 1945. ovde u gasnim komorama, od gladi, bolesti, prinudnog rada i eksperimenata poginulo oko 1,1 miliona ljudi, a ima i onih koji navode cifru od preko 2 miliona.
Najviše je ubijeno Jevreja, Poljaka, Roma… Tačan broj Srba koji su boravili na ovom užasnom mestu nikada nije utvrđen. Svetislav Vokrapić je bio jedan od onih koji su i posle svih mučenja uspeli da prežive. U Aušvicu je proveo dve godne!
U novembru 1944. godine Himler je naredio uništenje krematorijuma u Aušvicu. Gasne komore u Birkenauu SS je digao u vazduh januara 1945. u pokušaju da sakrije zločine pred sovjetskim trupama koje su se približavale. Nacisti su tada oko 60.000 ljudi poterali u “marš smrti” – usiljeni hod koji je trajao nedeljama. Nešto manje od 6.000 ljudi je preživelo, piše Kurir Stil.
Lepote Srbije su i na Viberu gde vam donosimo razne priče, pridružite se našoj zajednici.
Ukoliko volite predivne fotografije naše zemlje, zapratite našu Instagram stranicu.
BONUS VIDEO:
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Danas su Mitrovske zadušnice: Dan kada duše predaka dolaze da vide jesmo li ih zaboravili
U tišini groblja, uz sveću, koljivo i molitvu, Srbi danas obeležavaju dan koji nije ni tuga ni praznik – već veza između nas i onih koji su nas gledali kad smo prvi put udahnuli
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Komentari(1)
Ja sam 2016. godine na sajmu u Novom Sadu upoznao čoveka koji je tamo radio kao nosač. Pomagao ljudima prilikom opremanja štandova. Ja sam tu bio sa nekim izlagačima iz Poljske. Razmenio sam par reči sa ovim čovekom da bi mi on, na pomen poljaka, rekao da je za vreme rata bio u Aušvicu. Pokaza mi broj i poče nešto da priča sa njima na Poljskom. Dugo sam bio pod utiskom ovog čoveka