U Srbiji su za vreme Nemanjića na trpezi bili i plodovi mora, razne vrste ribe, ali i voće poput bresaka.
Priča o hrani i trpezi u srednjovekovnoj Srbiji mogla bi se započeti i jednom epizodom iz “Žitija Svetog Save” iz pera monaha Teodosija. Pripovedajući kako je Stefan Nemanja prepustio presto sinu Stefanu, te tim povodom organizovao gozbu, Teodosije navodi i kako je Stefan Nemanja goste pozivao da mu se pridruže da zajedno sa njim podele i njegov poslednji obrok s mesom.
Očigledan razlog bio je to što se nedugo potom zamonašio, te odrekao mrsa, ali u ovom pozivu krila se i interesantna simbolika vezana za njegov položaj vladara. Naime, verovalo se da vladar mora jesti dosta mesa kako bi mogao da bude snažan vođa i borac, te se, opraštajući se od mesne trpeze, zapravo opraštao i od svog položaja vladara.
Istražujući kakve su bile prehrambene navike ljudi u to vreme, istraživači su, što sa sačuvanih spomenika, što iz preostalih dokumenata, zaključili da je vlastela jela najbolje meso i to pečeno, dok su zemljoradnici i zanatlije na svojoj trpezi češće imali kuvano meso, iznutrice, sitniju perad i divlje zečeve.
Možda vas zanima:
Srpska PRINCEZA sa najneobičnijim imenom: Niko u istoriji se nije tako zvao
Ćerka Milutina Nemanjića i Jelisavete Arpad je imala jako neobično ime
Čudesna Studenica: Manastir zbog kog je reka sama promenila tok
Kada je Stefan Nemanja gradio svoju zadužbinu, reka Studenica išla je drugim putem. A onda je, prema predanju, „sama skrenula“ da opere temelje svetinje
Možda vas zanima:
Srpska PRINCEZA sa najneobičnijim imenom: Niko u istoriji se nije tako zvao
Ćerka Milutina Nemanjića i Jelisavete Arpad je imala jako neobično ime
Čudesna Studenica: Manastir zbog kog je reka sama promenila tok
Kada je Stefan Nemanja gradio svoju zadužbinu, reka Studenica išla je drugim putem. A onda je, prema predanju, „sama skrenula“ da opere temelje svetinje
Možda vas zanima:
Srpska PRINCEZA sa najneobičnijim imenom: Niko u istoriji se nije tako zvao
Ćerka Milutina Nemanjića i Jelisavete Arpad je imala jako neobično ime
Čudesna Studenica: Manastir zbog kog je reka sama promenila tok
Kada je Stefan Nemanja gradio svoju zadužbinu, reka Studenica išla je drugim putem. A onda je, prema predanju, „sama skrenula“ da opere temelje svetinje
Od divljači do morskih plodova
Na tadašnju ishranu najviše je uticalo samo geografsko podneblje i dostupnost namirnica, ali trgovina se sve više razvijala i omogućavala da i neke egzotičnije namirnice dospeju na vladarske trpeze. Tako su u Srbiji za vreme Nemanjića bile prisutni i plodovi mora, razne vrste ribe, ali i voće poput bresaka.
Divljač, jagnjetina ali i svinjsko meso bili su često na meniju viših staleža, a zanimljivo je da su se iz zemlje još tada izvozili usoljeno i sušeno meso. Ipak, najviše su se proizvodili sir i med, a sakupljale su se i jele razne vrste šumskih pečuraka i voća. Sočivo, bob, divlji grašak, kupus, crni i beli luk, zelje, rotkva i repa takođe su bili zastupljeni, dok su među žitaricama dominirali ječam, ovas, raž i proso, od kojih se pravio hleb, ali i pite i slična testa.
Nešto kasnije u Srbiju će sa Turcima pristići i pirinač, te dodatno obogatiti šaroliku trpezu.
Kao prave skupocene dragocenosti smatrani su začini, šećer i vino, koje je uglavnom stizalo iz uvoza, sve dok se kasnije nije počelo uzgajati na manastirskim i vlastelinskim imanjima.
Interesantno je i da se hrana često pripremala na otvorenom, a ovakve peći pronađene su unutar naselja u tvrđavi Ras i na teritoriji srednjovekovnog Braničeva i posebno su bile u upotrebi kada su se pripremale velike gozbe.
Kašike došle tek u 14. veku
Posuđe je najčešće bilo od keramike ili drveta, a najčešća posuda za pečenje, čiji se naziv očuvao i do današnjih dana, bila je crepulja. Tek ponegde su se mogli pronaći gvozdeni i bronzani kotlići, a posuđe od tih metala češće se počelo praviti tek kada je država ekonomski ojačala u 14. veku.
Pribor za jelo o kome se često toliko polemiše i kojim su se po predanju domaći vladari služili mnogo pre svih zvučnijih evropskih vladarskih porodica ipak je u upotrebu došao nešto kasnije. Noževi i prsti bili su glavno oruđe za konzumiranje hrane, dok su se prvobitne viljuške koristile tek da se hrana prebaci iz posude u kojoj je služena u tanjir.
Kašike stupaju na scenu tek od 14. veka, a toliko pominjani zlatni i srebrni escajg mogao se zateći na srpskom dvoru tek vek kasnije.
Međutim, jedan predmet se ipak nalazio prisutan i u vreme Nemanjića, a radi se o lanenim stolnjacima koji su činili deo trepeze i često su prikazivani na freskama.
Lepote Srbije su i na Viberu gde vam donosimo razne priče, pridružite se našoj zajednici.
BONUS VIDEO:
Šta se radi sa slavskim kolačem koji ostane posle slave: Otac Dejan objašnjava šta je jedino ispravno
Nakon što prođe slava često nam ostane mnogo hrane, a ponekad i slavski kolač. Evo šta sa njim treba uraditi
"Onaj ko ODBIJE kumstvo, prati ga jezivo verovanje"
Kumstvo je u srpskoj tradiciji mnogo više od običaja. To je duhovno srodstvo, veza koja se ne raskida ni vremenom ni udaljenošću. Kum nije samo svedok na venčanju ili osoba koja drži dete na krštenju - on postaje deo porodice, duhovni stub i svedok jednog zaveta pred Bogom.
STARO VEROVANJE: Zašto se novčanik nikada ne poklanja prazan?
Da li ste nekada dobili novčanik kao poklon ili ste ga kupili za nekoga?
Patrijarh Pavle svojim bližnjima nikada nije dozvoljavao jednu stvar: Unuka njegovog brata otkrila strogo čuvane tajne
Patrijarh Pavle svakog je saslušao. Na svoje probleme i tegobe nije se žalio. Govorio je: „Lako mi je sa mnom“
Kažu da je samo jedna srpska reč ušla u turski jezik: Znate li koja?
Evo kako Turci ovaj srbizam izgovaraju
Komentari(0)