Svrgnut, pa oteran u LUDNICU: Princ Đorđe Karađorđević i Tito su zajedno prizivali mrtve
Šta je povezivalo nesuđenog kralja, čiji je život bio i ostao pod velom misterije, princa Đorđa Karađorđevića i maršala Zašto ga je Tito toliko uvažavao i šta se noću dešavalo na Davorjankinom grobu

Kralj Petar je imao trojicu sinova, a Đorđe Karađorđeviće je bio najstariji i nesuđeni monarh Srbije. NJegov život bio je dostojan najuzbudljivijeg filma. U mladosti su mu bili oduzeti presto i čast, a više je poštovanja doživeo od nemačkog okupatora i kasnije komunista nego od svoje porodice. Na kraju, jedini je Karađorđević koji je nakon oslobođenja 1944. ostao da živi u Srbiji i Beogradu. A Tito ga je uvažavao i čak mu nudio da živi u okviru kompleksa Belog dvora.
Pravi Karađorđe
Đorđe je ime dobio prema pradedi - Crnom Đorđu, odnosno Karađorđu, vođi Prvog srpskog ustanka. Na pradedu je imao neukrotivu i neobuzdanu narav.
Princ Đorđe je ima nezgodnu narav
Možda vas zanima:

Tragovima starih karavana: Istorijske rute kroz Srbiju
Kako su nekadašnji putevi oblikovali trgovinu i kulturu Balkana.

Albanac koji je voleo Srbe i to skupo platio: Odlikovan od Karađorđevića otišao u vojsku sa Srbima
Mnogi ne znaju ko je bio Esad paša Toptani, Albanac koji je zadužio Srbiju u Prvom svetskom ratu, a evo i kako.
Možda vas zanima:

Tragovima starih karavana: Istorijske rute kroz Srbiju
Kako su nekadašnji putevi oblikovali trgovinu i kulturu Balkana.

Albanac koji je voleo Srbe i to skupo platio: Odlikovan od Karađorđevića otišao u vojsku sa Srbima
Mnogi ne znaju ko je bio Esad paša Toptani, Albanac koji je zadužio Srbiju u Prvom svetskom ratu, a evo i kako.
Možda vas zanima:

Tragovima starih karavana: Istorijske rute kroz Srbiju
Kako su nekadašnji putevi oblikovali trgovinu i kulturu Balkana.

Albanac koji je voleo Srbe i to skupo platio: Odlikovan od Karađorđevića otišao u vojsku sa Srbima
Mnogi ne znaju ko je bio Esad paša Toptani, Albanac koji je zadužio Srbiju u Prvom svetskom ratu, a evo i kako.
Princ Đorđe je išao u vojnu školu u carskoj Rusiji, u Kadetski korpus cara Aleksandra Drugog gde je od kadeta skrivao plemićko poreklo. Deda mu je bio Nikola, a tetke su bile udate u Rusiji za ruske plemiće. NJegovo školovanje prekinuo je Majski prevrat 1903. kada su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga. Odlučeno je da novi kralj bude knez Petar Karađorđević, koji je tada živeo u Ženevi. Od 1903. Đorđe je imao titulu prestolonaslednika, kao najstariji kraljev sin.
Đorđe je bio prestolonaslednik 1903, a ne mlađi brat Aleksandar koji je postao kralj.
Često je išao na Adu u ribarenje sa profesorom matematike i prijateljem Mikom Alasom. Đorđeva preka narav dovodila ga je u mnoge neprilike. Bio je u neprijateljstvu sa Nikolom Pašićem, Dragutinom Dimitrijevićem Apisom i oficirom Petrom Živkovićem. Za razliku od njega, Petrov mlađi sin Aleksandar je bio diplomatskog duha i takta i bio je Pašićev miljenik.
Ubistvo na dvoru
Jedan događaj bio je preloman za Đorđev život - ubistvo njegovog posilnog Stevana Kolakovića. U napadu besa prestolonaslednik ga je premlatio. Sve povrede bile su nanete udarcima noge i od povreda posilni je umro. Sahranjen je dan ranije nego što je rečeno njegovim srodnicim. Režimska štampa je pokušala da zataška zločin nazivajući ga "tajanstveno ubistvo", ali su srpski socijaldemokrati preko "Radničkih novina" započeli upornu kampanju, zahtevajući da se zločin kazni.
Štampa je bila zgrožena, princ nije kažnjen.
Ovaj događaj je izazvao veliku buru u srpskoj, a naročito austrougarskoj štampi, pa je Đorđe abdikacirao 27. marta 1909. godine. Novi prestolonaslednik postao je mlađi brat Aleksandar, koji je došao iz Petrograda. Đorđe je zadržao titulu princ i kraljević.
Dobar ratnik završio u ludnici
Princ Đorđe je učestvovao u oba balkanska i u Prvom svetskom ratu. Teško je ranjen u bici na Mačkovom kamenu kod Krupnja, septembra 1914. godine.
Ostao je u Toponici do dolaska Nemaca.
Posle smrti kralja Petra 1921, vlast je i zvanično preuzeo mlađi sin Aleksandar. Netrpeljivost između Đorđa i Aleksandra tada je sve više rasla. Princ Đorđe je uhapšen 1925. godine i godinama je boravio u zatvoru i "montirani" su lekarski izveštaji da je neuračunljiv.
Princ je bio Titov "miljenik"
Posle oslobođenja 1944. nova komunistička vlast sve članove dinastije Karađorđević proglasila je državnim neprijateljima, oduzela im državljanstvo i konfiskovala imovinu. Jedino je princ Đorđe ostao u Beogradu i živeo mirno u slobodi kao penzioner. U novembru 1944, nepunih mesec dana po oslobođenju Beograda, Đorđa je posetio general Peko Dapčević i ponudio princu službeni auto i vozača, što je Đorđe uz zahvalnost odbio.
Posle ubistva kralja Aleksandra 1934. u Marselju, princ Đorđe se ponadao da će biti pušten na slobodu. Međutim, knez-namesnik Pavle i kraljica Marija nisu imali želju da ga oslobode i on je u zatvoru dočekao i Drugi svetski rat. Oslobodili su ga Nemci.
Peko Dapčević je princu ponudio službeni auto, a Đorđe je odbio.
Kada je početkom 1945. usledio poziv od Josipa Broza Tita da dođe u zvaničnu posetu u Beli dvor, princ Đorđe je bio iznenađen. Otišao je više iz radoznalosti, a Tito ga je dočekao pozdravom: "Dobar dan, Vaše visočanstvo" dok mu je Đorđe odgovorio sa: "Dobar dan, druže maršale".
Od tada je Đorđe često navraćao u Beli dvor i sa Titom dugo šetao dvorskim kompleksom koji je nekada pripadao njegovoj porodici.
Davorjanka ga je ubeđivala da se preda Nemcima, ubili su je
Davorjanka Zdenka Paunović, 29 godina mlađa od maršala, bila je uz Tita tokom celog rata. Neki su kazivali da je toliko temperamentno vodila ljubav da je borcima bilo neprijatno zbog jecaja i uzdaha koji su dopirali iz Titovog šatora. Imala je veliki uticaj na Tita, a u vreme nemačkog desanta na Drvar čak ga je ubedila da se predaju Nemcima, jer je situacija izgledala bezizlazna. Tek kada mu je Sreten Žujović zapretio da će ga ubiti, Tito je odustao od predaje.Davorjanka Paunović umrla je zvanično od tuberkuloze u proleće 1946. godine, a nezvanično je ubijena, jer nije ćutala. Po Titovom naređenju, sahranjena je u krugu Belog dvora. Svaki dan je donosio crvenu ružu. Iste godine su mu funkcioneri vojne bezbednosti doveli kao Ličanku Jovanku Budisavljević.
Prema nekim navodima, Tito je u poverenju zamolio Đorđa, kao nekadašnjeg pripadnika tajnog društva "Tula", da ga uputi u tajne komunikacije sa umrlim dušama i odveo princa do groba voljene Davorjanke Paunović koja je bila sahranjena u dvorištu Belog dvora.
Princ Đorđe se oženio
Princ Đorđe umro je u Beogradu, u dubokoj starosti, 17. oktobra 1972. godine. Sahranjen je na Oplencu. Pored njega je sahranjena i žena Radmila, sa kojom se oženio pred kraj života.
Niko sa sigurnošću ne može da kaže šta se tada noću tamo dešavalo, da li je princ Đorđe pristao i spojio Tita sa njegovom ratnom ljubavi, ali je činjenica da je jedini Karađorđević koji je ostao u Srbiji nastavio da dolazi još neko vreme kod maršala u Beli dvor, a dobio je i penziju.
Lepote Srbije su i na Viberu gde vam donosimo razne priče, pridružite se našoj zajednici.
BONUS VIDEO:

Ovo žensko ime se danas ne daje devojčicama: Palo je u zaborav, nećete ga nigde čuti
Posmatrano zajedno sa imenima koja vode poreklo iz latinskog jezika, ovde osnova "vita" znači "život"

Ova molitva Presvetoj Bogorodici se izgovara nedeljom! Veruje se da reči donose mir, sreću i blagostanje!
Jake reči molitve Presvetoj Bogorodici nedeljom

MISTERIOZNI KAMENI KRSTOVI ISTOČNE SRBIJE: Zašto su se nekada podizali bez imena pokojnika?
Širom istočne Srbije, naročito u oblastima oko Timoka, Negotina i Zaječara, i danas se mogu videti neobični kameni krstovi bez natpisa, imena ili godina. Za razliku od tipičnih nadgrobnih spomenika, ovi krstovi nisu vezani za konkretne ljude, već predstavljaju deo starog običaja za koji mnogi veruju da potiče još iz predhrišćanskog perioda.

BILJKA KOJA "VRAĆA VID": Kako se vidova trava nekada koristila u srpskoj narodnoj medicini?
Vidova trava, danas skoro zaboravljena biljka, imala je posebno mesto u tradicionalnoj srpskoj narodnoj medicini. Smatrana moćnim lekom za oči i vid, ova biljka bila je deo posebnih rituala i verovanja koja su vekovima praktikovana širom Srbije.

TAJNA PRVOG OTISKA "GORSKOG VIJENCA": Kako je Njegoševo delo skriveno i spaseno od cenzure?
"Gorski vijenac", epsko delo Petra II Petrovića Njegoša, danas je jedan od simbola srpske i crnogorske kulture, ali malo je poznato koliko je dramatična bila njegova štamparska istorija. Prvo izdanje ovog slavnog dela, objavljeno 1847. godine u Beču, štampano je pod izuzetno teškim uslovima i uz veliku tajnost, kako bi se sačuvalo od stroge austrougarske cenzure.
Komentari(0)