Crkva je građena od 1183. do 1196. godine. Tada se Stefan Nemanja na državnom saboru odrekao prestola u korist svog srednjeg sina Stefana i zamonašio i dobio ime Simeon. Dve godine kasnije, sveti Simeon odlazi na Svetu Goru gde se 26. februara 1199. godine i upokojio u Manastiru Hilandar.

Mošti Stefana Nemanje, odnosno monaha Simeona, 1206. godine Sveti Sava donosi u Srbiju i zajedno sa braćom ih polaže u već pripremljenu grobnicu u Bogorodičinoj crkvi gde i danas mošti počivaju.Od 1206. godine pa do polovine druge decenije XIII veka Sveti Sava boravi u Studenici kao starešina – Iguman, u činu Arhimandrita. Pod Savinim starateljstvom Manastir Studenica je postao kulturni, duhovni i medicinski centar srednjovekovne Srbije.

Sveti Sava je dao i da se na crkvi ispiše natpis:

"OVAJ PRESVETI HRAM PREČISTE VLADIČICE NAŠE BOGORODICE SAZDAN BI VELESLAVNIM … VELIКIM ŽUPANOM I SVATOM (PRIJATELJEM) CARA GRČКOG КIR ALEКSE – STEFANOM NEMANJOM (КOJI JE) PRIMIO ANĐEOSКI OBRAZ (КAO) SIMEON MONAH … (A ZAVRŠEN – NASLIКAN – BI TRUDOM VELIКOG ŽUPANA … STEFANA … I) VELIКOG КNEZA VUКANA GODINE 6717. (to je 1209.), INDIКTA 12. I MENE КOJI SAM TU RADIO POMENITE SAVU GREŠNOGA."

Box: Image

Bogorodičina crkva je jednobrodna građevina sa polukružnim oltarskim prostorom i apsidama, na istoku, i unutrašnjom pripratom na zapadu.

Nemanjina crkva, spolja je pokrivena belim mermerom, i odražava skladan odnos dva arhitektonska stila - istočnog i zapadnog - koja su se, baš kao i kulture, vekovima preplitale na ovim prostorima. Na fasadi se prepoznaju i uticaji romanike, koja je tada bila dominatan graditeljski stil u zapadnoj Evropi, i vizantijski stil kakav se negovao u Solunu i Carigradu. Kako su svi potonji vladari dinastije Nemanjić svoje zadužbine gradili ovim stilom, Studenica je nazivana i Majkom crkava, kako zbog graditeljskog stila koji je započela, tako i zbog toga što je njen ktitor sam rodonačelnik vladarske loze.

Vrhunac umetničkog oblikovanja u Studenici predstavljaju četiri portala, među kojima se posebno izdvaja zapadni portal smešten između spoljne i unutrašnje priprate.

Bogorodičina crkva živopisana je u vrme kneza Vukana, najverovatnije uz pomoć brata Stefana Prvovenčanog.

Prvobitni živopis delom je sačuvan u oltaru, potkupolnom prostoru, na zapadnom zidu i u donjim zonama naosa. Centralno mesto u oltaru zauzima kompozicija Bogorodice sa anđelima, a u zoni ispod nalazi se predstava Pričešće apostola. Starom slikarstvu pripadaju i predstave Blagovesti i Sretenje na zapadnom delu oltarske pregrade. Najmonumentalnija, a po umetničkim odlikama najsavršenija, je kompozicija Raspeće Hristovo, u naosu.