Pesma koja je Evropi otvorila pitanje časti i milosrđa - Gete i evropski mislioci o Banoviću Strahinji
Jedna od najsnažnijih srpskih narodnih pesama jeste „Banović Strahinja“. Zapisao ju je Vuk Stefanović Karadžić 1820. godine u Kragujevcu, od kazivača Starca Milije. Pesma pripada kosovskom ciklusu i radnjom je vezana za Banjsku na Kosovu, u vreme turskih upada. Njena posebnost nije samo u junaštvu glavnog lika, već u moralnoj dilemi završnih stihova, zbog kojih su se sporili i Gete, vojvoda Karl Avgust i prevodilac Gerhard u dalekom Vajmaru.
Banović Strahinja
„Netko bješe Strahiniću bane,
bješe bane u malenoj Banjskoj,
u malenoj Banjskoj kraj Kosova,
da takoga ne ima sokola.“
Banović Strahinja odlučuje da krene u Kruševac, kod tazbine – Jug-Bogdana i devet Jugovića i dok uživa u gostoprimstvu u Kruševcu, stiže mu pismo od majke. U njemu saznaje strašnu vest – turski vojvoda Vlah-Alija napao je Banjsku, spalio dvor, razagnao sluge i odveo njegovu ženu:
Možda vas zanima:
Poslednji potomak Vuka Karadžića plod je vanbračne afere: Za dlaku izbegao smrt, pa se okrenuo Bogu - slavu stekao posthumno
Od trinestoro potomaka Vuka Karadžića nadživeli su ga samo dvoje, a ovo je interesantna priča o njegovom poslednjem potomku
Umro od teškog zapaljenja mozga, a grobari su ostali u čudu kad su podigli kovčeg u kojem je bio Vuk: Dugo se pričalo da nije u njemu bio
O njegov smrti malo se zna, a prema nekim podacima umro je od meningitisa, odnosno zapaljenja mozga
Možda vas zanima:
Poslednji potomak Vuka Karadžića plod je vanbračne afere: Za dlaku izbegao smrt, pa se okrenuo Bogu - slavu stekao posthumno
Od trinestoro potomaka Vuka Karadžića nadživeli su ga samo dvoje, a ovo je interesantna priča o njegovom poslednjem potomku
Umro od teškog zapaljenja mozga, a grobari su ostali u čudu kad su podigli kovčeg u kojem je bio Vuk: Dugo se pričalo da nije u njemu bio
O njegov smrti malo se zna, a prema nekim podacima umro je od meningitisa, odnosno zapaljenja mozga
Možda vas zanima:
Poslednji potomak Vuka Karadžića plod je vanbračne afere: Za dlaku izbegao smrt, pa se okrenuo Bogu - slavu stekao posthumno
Od trinestoro potomaka Vuka Karadžića nadživeli su ga samo dvoje, a ovo je interesantna priča o njegovom poslednjem potomku
Umro od teškog zapaljenja mozga, a grobari su ostali u čudu kad su podigli kovčeg u kojem je bio Vuk: Dugo se pričalo da nije u njemu bio
O njegov smrti malo se zna, a prema nekim podacima umro je od meningitisa, odnosno zapaljenja mozga
„Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
a ja, sine, kukam na garištu,
a ti vino piješ u Kruševcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!“
Tada nastaje prvi veliki prelom u pesmi. Šuraci i tast nagovaraju Strahinju da ne ide za otetom ženom, smatrajući da je sramota neopoziva i da je bolje izgubiti ženu nego glavu. Ali junak ne pristaje. Iako je ostavljen bez podrške, sam kreće u potragu, odlučan da pronađe Vlah-Aliju i vrati svoju čast.
Megdan sa Vlah-Alijom
Kada je stigao na Kosovo, Strahinić bana nije obeshrabrila ogromna turska vojska. Uz pomoć starog derviša, saznaje gde se nalazi njegov dušmanin – silni Vlah-Alija. Bez straha ulazi u megdan:
„A tu li si? jadan kopilane!
kopilane, carev hainine!
čije li si dvore poharao?
čije li si roblje porobio?
čiju l’ ljubiš pod čadorom ljubu?
Izlazi mi na megdan junački!“
Kada se oružja polome, prelaze na rvanje, boreći se „za bila se grla“. U tim trenucima, Strahinjina ljuba, koja se našla pod Alijinim šatorom, odlučuje se na izdaju.
Ali i pored izdaje, Strahinja uspeva da savlada Vlah-Aliju. Pesma u tom trenutku kulminira prizorom u kome ga junak ubija golim rukama:
„Zakla njega kako vuče jagnje;
skoči bane, pa iz grla viknu…“
Završni stihovi – razlog rasprave
Najveće iznenađenje dolazi na kraju. Kada se vraća u Kruševac, Jugovići žele da ubiju svoju sestru zbog neverstva. Ali Strahinja to ne dozvoljava i izgovara stihove koji su postali čuveni:
„Ne dam vašu sestru poharčiti,
bez vas bih je mogao stopiti,
al’ ću stopit’ svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino,
no sam ljubi mojoj poklonio.“
Pomalo je takijeh junaka,
Ka’ što bješe Strahiniću bane.“
Strahinja, dakle, prašta ženi i time se uzdiže iznad običaja osvete zbog neverstva i izdaje.
Gete i vajmarska rasprava
Spor oko poslednjih stihova Banović Strahinje započeo je još 1827. godine prepiskom između vajmarskog vojvode Karla Augusta, Getea i prevodioca pesme Vilhema Gerharda.
Upravo ovi završni stihovi izazvali su burnu raspravu 1827. godine u Vajmaru. Gete, vojvoda Karl Avgust i prevodilac Vilhelm Gerhard polemisali su kako je moguće da u epskoj tradiciji jednog „ratničkog naroda“ junak postupi tako neočekivano – da oprosti, umesto da kazni. Gerhard je u prevodu hteo da ublaži kraj, ali je Gete insistirao da ostane veran originalu. Za njega je to bila moralna revolucija epskog sveta.
Tumačenja kroz vekove
Srpski književnici i kritičari kasnije su se vraćali ovim stihovima. Bogdan Popović, Jaša Prodanović i Miloš Trivunac pisali su o „neobičnom junaku“, dok je Miodrag M. Vulin naglasio da Strahinja ne prašta iz slabosti, već iz viteške etike – jer čast nije u osveti, nego u nadmoći nad sopstvenim gnevom.
Banović Strahinja je pesma koja spaja viteštvo i moralnu snagu. Njegovo praštanje uzdiglo ga je iznad običnih junaka i učinilo da pesma postane ne samo srpsko, već i evropsko kulturno pitanje. Strahinja ostaje simbol da ponekad pravo junaštvo leži – u snazi da se oprosti.
Tako je pesma „Banović Strahinja“, koju je zapisao Vuk Stefanović Karadžić, izašla iz okvira srpske tradicije i ušla u evropsku književnu i filozofsku misao kao primer sukoba između junačke pravde i ljudskog milosrđa.
"OVO JE NAJTEŽA VRLINA KOJU HRIŠĆANIN TREBA DA STEKNE" Vladeta Jerotić je znao kako da se čovek izbori sa teškoćama
Vladeta Jerotić jednom prilikom je jasno objasnio koja je to najteža hrišćanska vrlina koju svaki čovek treba da savlada.
Rođeni i odrasli u muslimanskim porodicama, ovi naši pevači su odlučili da slave slavu po pravoslavnim običajima: Jedan nikada nije ušao ni u džamiju
Pojedini pevači muslimanske veroispovesti odlučivali su da uprkos svojoj religijskoj pripadnosti obeležavaju pravoslavnu slavu. Ova pojava izaziva pažnju javnosti jer osvetljava složene odnose tradicije, identiteta i zajedničkog kulturnog nasleđa na Balkanu
Recept: Tarana sa orasima i medom – slatko jelo iz sirotinjske kuhinje koje danas pravi samo poneka baka
Nije ni kolač, ni doručak, a hranila je generacije. Slatka tarana sa orasima i medom bila je jelo za dane kad nema puno – ali ima duše, volje i tople vode
Zaboravljeni običaj: U novembru se ne ostavlja kuća prazna, makar „da pas laje“
Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Komentari(0)