Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
U vreme kada su sela bila puna ljudi, a domovi svetili ognjištem i mirisom čaja, kuća se smatrala živim bićem. Imala je dušu, pamtila je ko ulazi, ko izlazi, kada se govori, kada se ćuti. A posebno u novembru, kada zima pokuca na prag, važilo je pravilo koje se i danas ponegde čuva:
„Kuću ne ostavljaj praznu – makar da pas zalaje.“
Šta znači prazna kuća?
Nije prazna samo ona bez stvari – prazna je ona u kojoj nema glasa, ni koraka, ni dima iz dimnjaka. U narodnoj svesti, naročito u periodu od Aranđelovdana do Božićnog posta, verovalo se da prazna kuća poziva hladnoću, tugu, pa i bolest.
Zato su domaćini, ako bi morali da putuju, uvek ostavljali nekog da prespava – staricu, dete, komšiju ili makar psa.
Možda vas zanima:
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Možda vas zanima:
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Možda vas zanima:
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Ako nikog nema, ostavljala se upaljena lampa, ili kandilo da gori. U kući se ostavljao parče hleba na stolu i bokal sa vodom, da „duša kuće zna da nije zaboravljena“.
Verovanje koje štiti dom
U mnogim krajevima Srbije, govorilo se:
„Ako kuća zanemi u novembru – do proleća neće imati s kim da priča.“
Ovo se odnosilo na domove koje niko ne posećuje, koje svi zaobilaze, u kojima se više ne kuva, ne krsti, ne loži, već stoje u tišini kao da ne postoje.
U selima Zaplanja i okoline Vranja, smatralo se da kuća ostavljena više od tri noći prazna „zaboravi miris ljudi“ i da se u nju „useli praznina“ koju je teško isterati.
Domaćinova dužnost – da kuća ima srce
Domaćin je bio odgovoran da nikad ne pusti da kuća zanemi. Čak i kad bi svi otišli, ostavljao bi psa u dvorištu, komšiji ključ, i govor iznutra:
„Pazi na kuću. Ona pamti kad je sama.“
U nekim krajevima, pre odlaska se izgovarala tiha molitva, ili ostavljala grančica bosiljka u pepelu, kao znak da se dom „čuva i kad niko ne pazi“.
Tišina kuće – nije isto kad je izabrana i kad je zaboravljena
Naravno, i tišina ima svoje mesto. Ali naši stari su znali da postoji razlika između mirne kuće i zanemarene kuće. Kuća bez koraka u hodniku, bez glasova u kuhinji, bez ijedne sveće uveče – postaje ranjiva. Na vlagu, na zlo, na zaborav.
Zato su govorili:
„Ako moraš da ideš – ostavi kući znak da se vraćaš.“
I zato pas nije bio samo čuvar, već i glas doma kad nikog nema.
Običaj koji i danas ima smisla
Danas, kad imamo alarme, nadzorne kamere i automatska svetla, možda mislimo da kuća više ne treba da „ima glas“. Ali i dalje je istina – dom nije prostor, već prisustvo.
A novembar, kad dan traje kratko, a mrak dugo, podseća nas da kuća ne treba samo da bude zaključana spolja, već otvorena iznutra – makar za jedan korak, jedan glas, jedno disanje.
Recept: Tarana sa orasima i medom – slatko jelo iz sirotinjske kuhinje koje danas pravi samo poneka baka
Nije ni kolač, ni doručak, a hranila je generacije. Slatka tarana sa orasima i medom bila je jelo za dane kad nema puno – ali ima duše, volje i tople vode
Zaboravljeni običaj: U novembru se ne ostavlja kuća prazna, makar „da pas laje“
Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
Komentari(0)