“Prag udovice”: Zaboravljen običaj da žena prvi put pređe kućni prag bosa nakon smrti muža
U selima zapadne Srbije, nakon sahrane muža, žena je prvi put izlazila iz kuće bosa, ćutke i bez pogleda unazad. Verovalo se da tako skida sa sebe žalost i čisti prag od tuge koja ne pripada njenoj duši.

U narodu se oduvek znalo: smrt ne ulazi samo u grob, već ostaje u kući, na stvarima, na pragu. U selima oko Užica, Požege i Prijepolja, vekovima se poštovao običaj poznat kao „prag udovice“. Kada žena ostane bez muža, prvi izlazak iz kuće – najčešće dan posle sahrane – obavljala je bosa, ćutke i s molitvom u srcu, jer se verovalo da time skida žalost sa sebe i ne prenosi je na decu i dom.
Prag kao granica svetova
Prag kuće je u srpskoj tradiciji višeslojni simbol:
- granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta,
- mesto gde se duše zadržavaju pre odlaska,
- tačka u kojoj ostaje ono što je neizgovoreno.
Zato se nikada nije gazio prag bez poštovanja, nije se sedelo na njemu, niti se razgovaralo naglas. A kada neko umre – prag postaje mesto gde žalost ostaje da čeka.
Kako izgleda običaj “praga udovice”
Dan nakon sahrane, žena:
- izlazi iz kuće bosa, najčešće ujutru,
- ne nosi ništa u rukama,
- ne okreće se,
- ne govori ni reč.
Prelazi prag levom nogom, a na desnu nogu vezuje tanak crveni konac – da je „duh tuge ne povuče natrag“. Taj konac se skida tek nakon 40 dana.
U nekim selima, uz prag se ostavi:
- kap rakije,
- parče hleba,
- ili grančica zdravca – za dušu umrlog.
Zašto bosa?
Bosonogost u ovom običaju ima pročišćavajuću simboliku:
- kontakt sa zemljom – kao povratak realnosti,
- znak skrušenosti i pokornosti,
- ali i akt odbacivanja tuge koju je pokojnik ostavio.
- Bosa noga na zemlji, verovalo se, izvlači iz tela ono što je nepotrebno – suze, misli, slabost.
- Žena koja ne pređe prag pravilno – nosi žalost godinama
- Ako žena zaboravi da ide bosa, ili pređe prag sa pogrešnim rečima, verovalo se da će:
- ostati „zavezana“ u prošlosti,
- imati „tešku kuću“,
- ili neće moći da „povuče decu napred“.
Zato su starije žene iz porodice obavezno podsećale mladu udovicu: – “Ne zaboravi prag. Bez praga – tuga se ne zna gde će.”
Gde se običaj i dalje pamti
U selima zapadne i jugozapadne Srbije – Zlakusa, Kosjerić, Pilatovići, Sirogojno – običaj se i dalje praktikuje, makar simbolično. Neke žene samo zastanu bosa na pragu, neke samo spuste ruku na zemlju – ali svest o „čišćenju bola“ kroz prag još uvek živi.
Udovička tišina kao čin snage
Običaj “praga udovice” nije čin patnje – to je ženski način da tugu pretvori u snagu. Tiho, bez krika, bez sveće, bez rituala koji iko drugi mora da vidi.
To je trenutak u kojem žena ostaje sama sa sobom, priznaje da je ostala – ali i da mora dalje.
Jer u narodu se zna:
“Ko bosa pređe prag tuge, lakše će naći put u svetlost.”

Zaboravljeni ratnik: Ko je bio hajduk Veljko Drinčić, junak koga je istorija gurnula u zapećak?
Ime koje se retko spominje, a zaslužuje da bude upamćeno

Zlatna trava ivanjčica: Biljka koju su devojke brale u ponoć za sreću u ljubavi
Biljka iz narodnih priča koja leči, ali i donosi radost i plodnost

Običaj “prosipanja žita” na slavama – zašto je šaka pšenice važnija od stotinu reči?
Jedan od najlepših simbola srpske slave

“Pojilo” – običaj iz Vojvodine koji povezuje komšije i jača zajedništvo
Zaboravljena tradicija okupljanja koja je bila srce sela

Ljubiša Samardžić je 53 godine voleo samo jednu ženu: Pored nje je umro, a ona otkrila kako je izgledao njegov poslednji dan
Žena koju je Ljubiša Samardžić voleo 53 godine bila je uz njega do smrti.
Komentari(0)