“Prag udovice”: Zaboravljen običaj da žena prvi put pređe kućni prag bosa nakon smrti muža
U selima zapadne Srbije, nakon sahrane muža, žena je prvi put izlazila iz kuće bosa, ćutke i bez pogleda unazad. Verovalo se da tako skida sa sebe žalost i čisti prag od tuge koja ne pripada njenoj duši.
U narodu se oduvek znalo: smrt ne ulazi samo u grob, već ostaje u kući, na stvarima, na pragu. U selima oko Užica, Požege i Prijepolja, vekovima se poštovao običaj poznat kao „prag udovice“. Kada žena ostane bez muža, prvi izlazak iz kuće – najčešće dan posle sahrane – obavljala je bosa, ćutke i s molitvom u srcu, jer se verovalo da time skida žalost sa sebe i ne prenosi je na decu i dom.
Prag kao granica svetova
Prag kuće je u srpskoj tradiciji višeslojni simbol:
- granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta,
- mesto gde se duše zadržavaju pre odlaska,
- tačka u kojoj ostaje ono što je neizgovoreno.
Zato se nikada nije gazio prag bez poštovanja, nije se sedelo na njemu, niti se razgovaralo naglas. A kada neko umre – prag postaje mesto gde žalost ostaje da čeka.
Kako izgleda običaj “praga udovice”
Dan nakon sahrane, žena:
- izlazi iz kuće bosa, najčešće ujutru,
- ne nosi ništa u rukama,
- ne okreće se,
- ne govori ni reč.
Prelazi prag levom nogom, a na desnu nogu vezuje tanak crveni konac – da je „duh tuge ne povuče natrag“. Taj konac se skida tek nakon 40 dana.
U nekim selima, uz prag se ostavi:
- kap rakije,
- parče hleba,
- ili grančica zdravca – za dušu umrlog.
Zašto bosa?
Bosonogost u ovom običaju ima pročišćavajuću simboliku:
- kontakt sa zemljom – kao povratak realnosti,
- znak skrušenosti i pokornosti,
- ali i akt odbacivanja tuge koju je pokojnik ostavio.
- Bosa noga na zemlji, verovalo se, izvlači iz tela ono što je nepotrebno – suze, misli, slabost.
- Žena koja ne pređe prag pravilno – nosi žalost godinama
- Ako žena zaboravi da ide bosa, ili pređe prag sa pogrešnim rečima, verovalo se da će:
- ostati „zavezana“ u prošlosti,
- imati „tešku kuću“,
- ili neće moći da „povuče decu napred“.
Zato su starije žene iz porodice obavezno podsećale mladu udovicu: – “Ne zaboravi prag. Bez praga – tuga se ne zna gde će.”
Gde se običaj i dalje pamti
U selima zapadne i jugozapadne Srbije – Zlakusa, Kosjerić, Pilatovići, Sirogojno – običaj se i dalje praktikuje, makar simbolično. Neke žene samo zastanu bosa na pragu, neke samo spuste ruku na zemlju – ali svest o „čišćenju bola“ kroz prag još uvek živi.
Udovička tišina kao čin snage
Običaj “praga udovice” nije čin patnje – to je ženski način da tugu pretvori u snagu. Tiho, bez krika, bez sveće, bez rituala koji iko drugi mora da vidi.
To je trenutak u kojem žena ostaje sama sa sobom, priznaje da je ostala – ali i da mora dalje.
Jer u narodu se zna:
“Ko bosa pređe prag tuge, lakše će naći put u svetlost.”
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Veliko otkriće kod Prijepolja, arheolozi ostali u čudu: Pronašli pečat koji menja tok celog istraživanja, manastir nije posvećen Svetom Petru i Pavlu, već Svetom Simeonu Mirotočivom
Najnovija arheološka istraživanja sprovedena u manastiru Pustinja kod Prijepolja otkrila su istorijsku istinu koja menja dosadašnja saznanja. Iako se decenijama verovalo da je u pitanju manastir posvećen Svetom Petru i Pavlu, arheolozi su pronašli olovni pečat sa likom Svetog Simeona Mirotočivog, što potvrđuje da je manastir zapravo posvećen ovom svetitelju.
Sveti Luka u srpskom narodu: Dan kada se ne radi, ne svađa i ne kreće na put
Sveti Luka je među najpoštovanijim svecima u srpskom narodu – ne samo kao apostol i lekar, već i kao duhovni štit pred dolazak zime
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Kad se kuća čisti metlom u krug: Zaboravljeni rituali iz srpskih sela koje niko više ne radi
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Komentari(0)