Kad nisu znale slova, žene sa juga Srbije uzimale su iglu i konac, i na keceljama, peškirima i jastučnicama vezle poruke koje su bile molitva, zakletva, zavet ili – tajna.
U zabačenim selima Pčinje, gde se život i vera prepliću bez mnogo reči, žene su vekovima nalazile način da se obrate višem – ne pismom, ne knjigom, već iglom. Njihove molitve nisu bile u knjigama, već na ivicama peškira, kecelja i jastučnica, ispisane vezom, skrivenim slovima i znakovima koje su samo one razumele. Vezeni molitvenici su bili diskretni, tihi vapaji – utkane rečenice koje nisu bile za tuđe oči.
Kad ruka govori, a usta ćute
U vreme kada mnoge žene nisu znale da pišu, a emocije i želje su bile stvari koje se ne izgovaraju glasno, vez je bio njihov jezik. Nije služio samo za ukrašavanje, već i za prenošenje unutrašnjih osećanja i poruka – Bogu, sebi, nerođenoj deci, pokojnicima, pa i voljenima.
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
U selima kao što su Trgovište, Radovnica, Donja Šušaja i Crnovce, žene su vezle:
– “Sačuvaj mi sina dok mene više ne bude.”
– “Kud ti ideš, nek i moje srce.”
– “Ispod ove jastučnice spava sve što sam prećutala.”
Šta su bile “molitve u vezu”?
Najčešće su se vezivale:
- Početna slova molitve (Oče naš, Bogorodice Djevo…)
- Lične poruke: imena umrlih, voljenih, dece
- Zaveti: “ako mi ozdravi, daću…”
- Znakovi: krstovi, oka, zvezde, cvet zdravca
Vez se obično radio uveče, tiho, bez publike, i nije se pokazivao. Neke žene su svoje “molitvenike” čuvale pod jastukom, druge ih ušivale s unutrašnje strane odeće.
Za koga se vezlo?
- Za dete koje se razbolelo
- Za muža na frontu ili na radu u inostranstvu
- Za ženu koja ne može da zatrudni
- Za sebe – kad više ne znaš kome da se obratiš
Vezene molitve su bile lične, intimne, neretko jedini oblik pismenosti koju su žene imale, i zato dragocene.
Poseban vez za posebne dane
U nekim selima postojalo je pravilo da se “molitveni vez” ne radi kad god, već samo na velike praznike – Sveti Arhangel, Đurđevdan, Velika Gospojina. Verovalo se da tada molitva “ide brže” i “jače se primi”.
U nekim porodicama, žene su vezle isti motiv svake godine, poput godišnjeg zaveta. Ti radovi su se čuvali u kutijama uz ikone.
Gde se još pamti ovaj običaj?
Danas, samo nekoliko baka u Pčinji i okolnim selima još uvek zna da prepozna šta znače određene šare i rečenice. U većini domaćinstava, ti molitvenici su sakriveni među starim peškirima i jastučnicama, bez svesti o tome koliko su važni.
Etno-kuće u Trgovištu i Vranju ponekad izlažu ovakve predmete, ali bez objašnjenja poruka koje su u njima vezene.
Molitva koja se ne izgovara – već ušije
Vezeni molitvenici iz Pčinje nisu za vitrine, niti za publikacije. Oni su živa svedočanstva duše jednog naroda, koji je znao da ćutanje može biti glasno, da bol može da se nosi u koncu, i da ljubav može da se ispiše – iglom.
Možda ih ne umemo više čitati, ali možemo ih naučiti poštovati. Jer nekada je cela vera jedne žene stala u jedan red na kecelji.
NAROD JE OBOŽAVAO, A MUŽA INTERESOVALA KAO LANJSKI SNEG Ko je bila srpska Mona Liza
Muzej Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici u Beogradu čuva portret kraljice Natalije Obrenović poznat pod nadimkom "Srpska Mona Liza". Autor ovog remek-dela bio je veliki srpski slikar Stevan Todorović (1832.-1925.).
Znaju i te kako da "izgrebu" uspeh: Čačane sa druge strane Morave decenijama unazad zovu Grebićima - a, evo i zašto
Kroz dugu srpsku istoriju svako selo ili grad imalo je svoje obeležje po kojem je bilo prepoznatljivo i razlikovalo se od ostalih. Da li su bili hrabri, spretni, podli ili lukavi, sve je to na kraju završavalo u njihovim nadimcima i prenosilo se sa kolena na koleno. Od davnina su Čačani u Srbiji poznati kao Grebići, a da se ni dan danas ne zna zašto su žitelji grada na Moravi dobili upravo taj epitet.
"NOSILAC SVETE BLAGODETI": Ovo kratko žensko ime dugo opstaje u SRBIJI, ima MOĆNO ZNAČENJE
Ukoliko planirate da svojoj devojčici date kratko ime, možda ćete se odlučiti baš za ovo
Kako je nastala reč "Balkan"? Staro ime poluostrva malo ko zna, iz ovog jezika dolazi naziv, a evo zašto je nazivano "Burem baruta Evrope"
Geografski, Balkan je omeđen Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Mramornim i Crnim morem. Ipak, severna granica poluostrva nije jasno definisana – najčešće se uzimaju reke Sava i Dunav kao prirodna granica.
SUNČANO NA SVETOG NIKOLU: Sada je jasno kakva nas zima čeka prema narodnom verovanju
Još od davnina se smatralo da vreme na ovaj veliki praznik najavljuje kakvi će biti zimski meseci pred nama
Komentari(0)