Tajne srpskog opančarstva: Kako se po obliku opanka nekada znalo iz kog je kraja muškarac
Od krivog vrha do upletenog kaiša – stari opanci nisu bili samo obuća, već tihi identitet čoveka koji ih nosi. Danas ih gledamo kao suvenir, a nekada su govorili sve.
Nekada, kada si nekoga sreo na vašaru, nije bilo potrebno da te pita odakle si. Dovoljno je bilo da pogleda u tvoje opanke. U Srbiji su postojale desetine lokalnih varijacija – Šumadijski sa špicastim vrhom, Homoljski sa upletenim kaišima, Banatski sa širokim licem, Raški sa skrivenim uzlom. U njima nije bilo samo korak – bilo je poreklo, pripadnost, zanat i karakter.
Opanak kao lična karta sela
Pre nego što su se pojavile fabričke cipele, opanak je bio svakodnevna obuća većine stanovništva Srbije – nosili su ga i siromašni i imućni, i deca i starci, i žene i sveštenici. Ali ono što mnogi ne znaju jeste da se po izgledu opanka moglo tačno prepoznati iz kog je kraja neko došao.
Možda vas zanima:
Zaboravljeni zanat: Kako su majstori pravili opanke od svinjske kože i zašto su važili za najsrećniju obuću
Opanak je vekovima bio osnovna obuća u Srbiji. Iako ga danas uglavnom poznajemo kroz folklorne ansamble i muzeje, nekada je bio svakodnevni pratilac i običnog čoveka i ratnika. Posebno su bili cenjeni opanci od svinjske kože, koji su važili za najtrajnije i imali su svoje mesto u narodnim verovanjima.
Tajni jezik pčinjskih ćilima: Šare “skupljeni prsti” i “oko vrata” kao poruke koje su žene utkivale bez reči
Na jugu Srbije, u selima oko Pčinje, žene su vekovima kroz tkanje prenosile poruke koje nisu smele da izgovore – o ljubavi, opasnosti, molitvi i tugama.
Možda vas zanima:
Zaboravljeni zanat: Kako su majstori pravili opanke od svinjske kože i zašto su važili za najsrećniju obuću
Opanak je vekovima bio osnovna obuća u Srbiji. Iako ga danas uglavnom poznajemo kroz folklorne ansamble i muzeje, nekada je bio svakodnevni pratilac i običnog čoveka i ratnika. Posebno su bili cenjeni opanci od svinjske kože, koji su važili za najtrajnije i imali su svoje mesto u narodnim verovanjima.
Tajni jezik pčinjskih ćilima: Šare “skupljeni prsti” i “oko vrata” kao poruke koje su žene utkivale bez reči
Na jugu Srbije, u selima oko Pčinje, žene su vekovima kroz tkanje prenosile poruke koje nisu smele da izgovore – o ljubavi, opasnosti, molitvi i tugama.
Možda vas zanima:
Zaboravljeni zanat: Kako su majstori pravili opanke od svinjske kože i zašto su važili za najsrećniju obuću
Opanak je vekovima bio osnovna obuća u Srbiji. Iako ga danas uglavnom poznajemo kroz folklorne ansamble i muzeje, nekada je bio svakodnevni pratilac i običnog čoveka i ratnika. Posebno su bili cenjeni opanci od svinjske kože, koji su važili za najtrajnije i imali su svoje mesto u narodnim verovanjima.
Tajni jezik pčinjskih ćilima: Šare “skupljeni prsti” i “oko vrata” kao poruke koje su žene utkivale bez reči
Na jugu Srbije, u selima oko Pčinje, žene su vekovima kroz tkanje prenosile poruke koje nisu smele da izgovore – o ljubavi, opasnosti, molitvi i tugama.
U nekim krajevima, postojala su čak i pravila:
- Duži vrh – nosili su neoženjeni mladići.
- Kraći i uvrnuti vrh – znak oženjenog čoveka ili starijeg domaćina.
- Opanak sa jednim kaišem – seljak, težak.
- Sa ukrštenim kaiševima – zanatlija ili neko ko ide u varoš.
- Šumadijski – “špic” kao znak muževnosti
U Šumadiji se najčešće pravio opanak sa podignutim, šiljatim vrhom, koji je, verovalo se, “govorio” o snazi nosioca. Mladići su ih nosili uparene sa uskim čakširama, a tokom svadbi vrh opanka se često ukrašavao crvenim koncem.
Zanatlije su umele da izmere mušku nogu pa kažu:
“Ti si izmed’ Aranđelovca i Orašja, vidi ti se po prstima.”
Banatski – široki, čvrsti i “mirni”
U Banatu su opanci imali široko lice i ravniji oblik, često bez istaknutog vrha. Nisu bili agresivni po formi – jer se u Banatu više hodalo po ravnom nego po kamenju. Ovi opanci su bili simbol stabilnosti i rada, često nošeni uz lanene pantalone i prugaste košulje.
Muškarci su ih vezivali samo s jedne strane, da se brzo izuvaju kad se ulazi u kuću – znak domaćinskog reda.
Homoljski – “pleteni” kao zaštita od zla
U selima istočne Srbije, naročito u Homolju, opanci su se pravili od više upletenih kaiševa, koji su se obmotavali oko članka i veštim potezom zatvarali preko risnog dela stopala. Verovalo se da tako upleten opanak štiti od uroka i zlih pogleda, jer “nema gde da uđe zlo kad je sve zavezano”.
Devojke su gledale kako je mladiću vezan opanak – ako nije simetrično, “nije dobar ni u glavi”.
Raški – zatvorenih vrhova i zagonetnog stila
U Raškoj oblasti i delovima Peštera nosili su se opanci sa zatvorenim vrhom, ponekad i delimično ušiveni, da ne bi upadala prašina i kamenčići. Ovi opanci su često pravljeni od mekše kože, jer se nosili tokom dužih putovanja ili penjanja.
Bili su tiši, manje ukrašeni – ali upravo zato “ozbiljniji”. Stariji ljudi su govorili:
“Ko nosi zatvoren opanak, zatvoren je i u duši.”
Zanatlija k’o sveštenik – poštovan i važan
Opančari su bili cenjeni zanatlije, često glavni ljudi vašara. Njihov rad je bio umetnost: da opanak ne žulja, da se ne otvori, da traje godinama. Znali su po otisku stopala da naprave obuću “kao da si se u njoj rodio”.
Danas ih ima tek nekoliko u celoj Srbiji – jedan u Zlakusi, jedan u Beloj Crkvi, i još po koji u okolini Valjeva i Leskovca. Njihove radionice liče na muzeje. Opanci vise sa plafona, miriše koža, a kalupi su izlizani od vekova korišćenja.
Više od obuće – identitet na koraku
Dok danas gledamo opanak kao suvenir za zid ili simbol folklora, važno je da ne zaboravimo: u svakom kaišu, svakom vrhu i svakom upletu bila je poruka. Nisu se nosili tek tako – bili su tiha rečenica o onome ko ih nosi.
Možda je vreme da se ponovo pitamo: šta naša obuća govori o nama?
Karađorđe se zaljubio u Jelenu pa je oteo sa 15 godina: Jedva izbegla zločin, a na kraju ispunila poslednju želju
Priča o voždu Karađorđu Petroviću i njegovoj ženi Jeleni nije klasična ljubavna bajka. Naprotiv – puna je strasti, sukoba, nepravdi i teških izbora koje je vreme nametalo. Jelena, žena koja je živela u senci vođe Prvog srpskog ustanka, bila je mnogo više od puke supruge slavnog junaka. Njena sudbina govori o tihoj snazi, boli i borbi za dostojanstvo u vremenu kad žene nisu imale ni glas, ni izbor.
Srpska princeza rodila poslednjeg Romanova: Muža joj boljševici brutalno prebili i bacili ga u jamu, a nju u tamnicu, umrla je zaboravljena od svih
Jelena Karađorđević je bila obrazovana, hrabra, vrlo požrtvovana kako prema Srbiji i interesima Srbije, tako i prema svojoj novoj domovini Rusiji.
Iznenadiće vas koje srpske reči koriste i Englezi - čak 28
Engleskih pozajmljenica u našem jeziku ima mnogo, ali čak 28 srpskih reči ušlo je u engleski rečnik. Njih zovemo srbizmi.
Vadi kamen iz kamenoloma pa ga obrađuje: On je Živojin Mišić i potomak srpskog vojskovođe - vredni mladić dostojno nosi veliko ime
U Struganiku, rodnom selu velikog srpskog vojvode, danas živi i radi još jedan Živojin Mišić, potomak slavnog vojskovođe koji sa svojih nepunih trideset godina, delima već pokazuje da je dostojan imena i prezimena koje nosi. Na svojoj dedovini, rukama iz kamenoloma vadi kamen, zarađuje hleb sa devet kora i poštenim radom dokazuje da iver ne pada daleko od klade.
Kako je ajvar dobio ime? Ovo je turska reč i nema veze ni sa paprikom ni sa zimnicom
Ajvar, magična reč koja sva vrata otvara... Stigla je sezona, a ovo tradicionalno jelo ukrasiće sve trpeze – i za doručak, i za ručak, i za večeru, i između. Recept? Svaka domaćica ima svoj. Poreklo? I to bi moglo da bude komplikovano, pa ćemo reći samo da nam pripada svima po malo
Komentari(0)