Prezime je za Srbe uvek bilo "porodično ime", ono koje pokazuje poreklo, pripadnost, nekog drevnog pretka koji je danas udaljenim ljudima bio zajednički.

Većina srpskih prezimena prepoznatljiva je po sufiksu - ić. Procenjuje se da se oko dve trećine srpskih prezimena završava ovako.

U staroslovenskom jeziku sufiks -ić korišćen je u značenju deminutiva. Stoga, prezimena sa pomenutim sufiksom najčešće sugerišu na potomstvo određene ličnosti.

Većina nastaje po muškom pretku

Većina je nastala po muškom pretku – patronimi, mada ima i prezimena koja poreklo vode od neka davne prabake – matronimi.

Ima i onih koja su označavala lični izgled ili karakter, ali i nadimak i bivše mesto boravka i zanimanje. Tako dolazi do toga da veliki broj porodica nosi ista prezimena, iako uopšte nisu u međusobnom srodstvu.

Nastanak današnjih prezimena u Srbiji vezuje se za kneza Aleksandra Karađorđevića koji je 1851. godine jednim aktom naredio uspostavljanje trajnih prezimena po najstarijim i najznačajnijim precima.

Ipak, zahvaljujući sačuvanim manastirskim, carskim i kraljevskim poveljama i spisima iz prošlosti, pre svega iz srednjeg veka, danas znamo da su se i naši preci prezivali slično kao i mi danas.

Većina potiče iz 13. veka

Radogostić, Zarubica, Trzin, Hreljić, Zaklan, Bujak samo su neka od najstarijih srpskih prezimena. Većina srpskih prezimena se spominje u pisanim istorijskim izvorima iz 13, 14. veka, poput Dečanske hrisovulje (darovnice) kojom je Stefan Dečanski deo svojih poseda poklonio istoimenom manastiru.

Na ovom dokumentu su, naime, popisana imena svih ljudi (u nekim slučajevima i tri, četiri generacije potomaka) koji su tada živeli na tom posedu. Srpska prezimena su većinom nastajala po muškom pretku (patronimi), pa su potomci Jovanovi, Radogostovi, Petrovi, Nikolini, postali Jovanovići, Radogostovići, Petrovići, Nikolići…