Pesma “Ruse kose curo imaš” je jedna od onih pesama koja ima melodiju duboko ukorenjenu u kulturi Balkana. Veoma voljena i poznata u Srbiji, ova pesma je zapravo postala izvor nesporazuma među balkanskim narodima.
Pre 20 godina, bugarska rediteljka Adela Peeva snimila je dokumentarac pod nazivom “Čija je ova pesma”. U ovom dokumentarcu, istraživala je fenomen pesme za koju svaka država Balkana smatra da je baš njihova. Naime, pesma “Ruse kose curo imaš” je poznata u Srbiji, ali istovremeno i u drugim zemljama na Balkanu.
Evo kako se pesma “Ruse kose curo imaš” pojavljuje u različitim verzijama:
U Srbiji je ova pesma poznata i voljena kao “Ruse kose curo imaš”. Inspiraciju za ovu verziju pesme dao je Bora Stanković, a kasnije je postala popularna i kroz film “Ciganka” Vojislava Nanovića.
Turska, u Istanbulu, pesma je poznata kao “Üsküdar” i smatra se starom turskom pesmom. Priča se da je tokom razvoja turizma u Turskoj četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka postala simbol zemlje. Turska verzija peva o nekom pisaru kojeg su žene strašno volele, a kasnije je snimljen i film inspirisan ovom pesmom.
Na ostrvu Lezbos u Grčkoj, pesma ima tekst “Izgubio sam stotinu zlatnika” i govori o predivnoj devojci koja ih je pronašla. Grci tvrde da je pesma potekla iz njihove zemlje, tačnije iz Mitilinija.
U Albaniji, pesma je pronađena u skoro sasvim drugačijem obliku. Izvodila se kao arija u Nacionalnoj operi tokom vremena Envera Hodže.
Makedonija ima svoju varijantu pesme pod nazivom “Oj Ti Paco Drenovčanke”.
Na planini Strandži u Bugarskoj, ova melodija se svake godine izvodi kako bi se odala počast palim borcima u borbi za nacionalno oslobođenje. Za Bugare, pesma nije o ljubavi i lepoti, već ima dublje značenje.
Svi su tvrdili da je pesma njihova, a pesma “Ruse kose curo imaš” nije ni bugarska, ni srpska, ni bosanska, ni makedonska, ni albanska, ni grčka. Ovo je pesma Balkana, koja svojim postojanjem opisuje život i odnose na Balkanu, gde je sve uvek puno života i ljubavi, dok balon ne pukne i dese se neki nemili događaji, a to je možda i usud balkanskih naroda.
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Zašto se nekada govorilo da ne valja jesti iz okrnjenog tanjira: Narodno verovanje koje krije više od praznoverja
Na srpskoj trpezi tanjir nije bio samo za jelo – već i ogledalo kućnog reda, zdravlja i duhovnog blagostanja
Kad se kuća čisti metlom u krug: Zaboravljeni rituali iz srpskih sela koje niko više ne radi
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Zašto su Srbi nosili nož u čarapi: Narodna verovanja o zaštiti i snazi
Nož u čarapi nije bio znak nasilja, već amajlija, čuvar časti i tiha poruka – „spreman sam da se branim, ali ne i da napadam“
Komentari(0)