Srpska pravoslavna crkva danas slavi Svetog Vasilija i Mali Božić
Danas 14. januara praznuje se Mali Božić i Srpska Nova godina.
Sveti Vasilije rođen je u vreme cara Konstantina. Još kao nekršten učio se 15 godina u Atini filosofiji, retorici, astronomiji i svima ostalim svetskim naukama toga vremena. U zrelim godinama krstio se na reci Jordanu zajedno sa svojim bivšim učiteljem Evulom.
Bio je episkop Kesarije Kapadokijske blizu 10 godina. Veliki je pobornik Pravoslavlja, velika luča moralne čistote i revnosti verske, veliki bogoslovski um, veliki strojitelj i stub crkve Božje. Sačuvana su mnogobrojna dela ovoga Oca Crkve, bogoslovska, apologetska, podvižnička i kanonska; isto tako i služba, nazvana po njegovom imenu. Ova služba služi se 10 puta u godini, i to: 1. januara, uoči Božića, uoči Bogojavljenja, u sve nedelje Časnog posta osim Cvetne, na Veliki Četvrtak i na Veliku Subotu.
Vasiljevdan se kod Srba slavi kao krsna slava, a kod Grka i Rusa kao imendan. Kada je za kalendarski početak nove godine uzet 1. januar, tada je Mali Božić počeo da se slavi kao Srpska Nova godina.
Običaji
U mnogim krajevima spaljuju se ostaci badnjaka, ponegde mesi poseban obredni hleb, vasilica, u spomen Svetom Vasiliju Velikom. U Vojvodini je postojao običaj, koji se u nekim mestima zadržao do danas, da se na raskršćima pale vatre, što, uz čistilačko dejstvo, ima i ulogu jačanja sunčeve svetlosti i toplote.
Novu godinu valja dočekati budan, pa su u ovom bdenju mnoge devojke gatale da li će se te godine i za koga udati.
U nekim krajevima se verovalo da će biti rodna godina ako na ovaj dan padne sneg ili bude oblačno.
Danas bi trebalo izbegavati svađe da se ne biste svađali cele godine.
Recept: Tarana sa orasima i medom – slatko jelo iz sirotinjske kuhinje koje danas pravi samo poneka baka
Nije ni kolač, ni doručak, a hranila je generacije. Slatka tarana sa orasima i medom bila je jelo za dane kad nema puno – ali ima duše, volje i tople vode
Zaboravljeni običaj: U novembru se ne ostavlja kuća prazna, makar „da pas laje“
Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
Komentari(0)