Vladika Nikolaj Velimirović rođen 1881. godine, u selu Lelić nedaleko od Valjeva. Njegovi roditelji, Dragomir i Katarina imali su devetoro dece od kojih su preživela samo dvojica sinova Nikolaj i Dušan, da bi i Dušan poginuo 1914. godine, a Nikolaj se zamonašio.
Njegov otac Dragomir bio je retko pismen seljak koji je sina, kao slabašno i nejako dete, usmerio ka obrazovanju. Njegova majka Katarina se kasnije zamonašila i preuzela ime Ekatarina.
Upravo je njegova majka insistirala na tome da se Nikola preda veri i Bogu. Nikola je u osnovnu školu išao u manastir Ćelije u kojem je i živeo, a roditelje je viđao samo vikendom.
Ćelijski učitelj, Mihailo Stuparević, uočio je Nikolinu revnost i darovitost, pa je po završenoj osnovnoj školi, savetovao ocu Dragomiru da Nikolu pošalje na dalje školovanje. Nikola upisuje valjevsku gimnaziju, a potom i Bogosloviju na fakultetu u Beogradu.
Posle završene bogoslovije, Nikolaj je postavljen za učitelja u selu Dračiću nedaleko od Valjeva, na putu za Kosjerić. Tu se upoznao i sprijateljio sa sveštenikom Stevom Popovićem, emigrantom iz Crne Gore. Sa njim je odlazio na razne sveštene obrede u selo gde je upoznao duhovni život srpskog sela i seljaka. Letnje raspuste je provodio u Boki na lečenju. U to vreme, Nikola je već uveliko ovladao veštinom pisanja i besedništva. Pored pisanja i saradnje u “Hrišćanskom vesniku”, pisao je i u drugim crkvenim i svetovnim časopisima i novinama. Kao učitelj u Dračiću napisao je jedan pozorišni komad koji je izvođen u valjevskom pozorištu. Nažalost to delo je izgubljeno. Posle kratkog učiteljovanja u Dračiću postavljen je odlukom ministra prosvete Srbije za upravnika škole u Donjim Leskovcima. No učiteljska služba nije bila cilj mladog Nikole.
Dva doktorata
Neposredno posle završetka bogoslovije, kao odličnom i darovitom učeniku, nuđeno mu je da ide na studije u Rusiju. On je pošto-poto hteo na Zapad. Nije mogao odmah dobiti stipendiju. Rešio je da čeka. I jednog dana stigla je odluka ministra prosvete da se Nikoli obezbeđuje stipendija za nastavak studija na starokatoličkom fakultetu u Bernu u Švajcarskoj. Želja je bila ispunjena. Nikola je spakovao kofere i otputovao u Švajcarsku.
U Bernu je Nikola prvi put dobio potrebne uslove za učenje i studiranje. Imao je državnu stipendiju koja mu je obezbeđivala pristojan život. Sa fotografija iz tog doba vidi se je on već tada postao uglađeni i lepo odeveni evropski student i gospodin. Dobro je naučio nemački jezik i pored svog matičnog fakulteta u Bernu odlazio je da sluša predavanja na drugim fakultetima širom Švajcarske i Nemačke.Ostajao je čitave semestre na poznatim fakultetima slušajući čuvene profesore teologije i filosofije. Po završenom fakultetu prijavio je doktorsku tezu i doktorirao na temu: “Vara u Vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske Crkve”.
Iz Švajcarske, Nikola se vraća u Beograd, sa namerom da studije nastavi na Oksfordu u Engleskoj. Nije odmah dobio stipendiju, ali on otputuje u Englesku. Verovatno intervencijo i vezama prote Ilića, ubrzo mu je dodeljena stipendija. Bez velikih teškoća Nikola nauči engleski jezik i završi filozofski fakiltet u Oksfordu i doktorira iz filosofije na temu: “Filosofija Berklija ”. Ovu temu je branio na francuskom jeziku u Ženevi. I tako sa dva doktorata i perfektnim znanjem tri glavna evropska jezika, Nikola se vraća u Beograd.
U Beogradu nije dočekan sa oduševljenjem. Mala balkanska sredina dočekala ga je sa zavišću a crkveni ljudi su zazirali od njega zbog toga što se školovao u rimokatoličkoj Evropi. Ni jedna diploma nije mu priznata, navodno zbog toga što nije imao završenu punu gimnaziju. I on, sa završena dva fakulteta i položena dva doktorata na dva najznamenitija evropska univerziteta vraća se u srednju školu i polaže sedmi i osmi razred u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle toga je postavljen za suplenta Beogradske bogoslovije kao svršeni student filosofije. Predavao je svetovne predmete i jezike.
Monašenje
Tek što je počeo predavanja u bogosloviji, Nikola se ponovo razboleo. Bolovao je dugo i teško. U bolnici se zavetuje, da će, ukoliko preživi, primiti monaški čin i celog sebe staviti na službu srpskoj crkvi i svome narodu. I čim je izašao iz bolnice, odlazi u manastir Rakovicu, nadomak Beograda, i tu 20. decembra 1909 godine prima monaški čin, dodavši svome svetovnom imenu samo jedno slovo “j”. Dobio je monaško ime – Nikolaj.
Odmah posle monašenja, na predlog tadašnjeg Mitropolita Srbije Dimitrija, mladi jeromonah Nikolaj odlazi na studije u pravoslavnu Rusiju na čuvenu Duhovnu akademiju u Petrograd. Da se “opravoslavi”, kako je govorio Mitropolit. Kada je stigao u Petrograd, Nikolaj se upiše na Akademiju kao svršeni beogradski bogoslov ne pominjući svršene fakultete i doktorske titule, niti pokazujući pismo i preporuku Mitropolita Dimitrija koje je ovaj uputio petrogradskom Mitropolitu da se Nikolaju nađe pri ruci. Nikolaj je slušao predavanja i ostao potpino nepoznat među studentima sve do prvog učešća u diskusiji na jednoj od brojnih književno – duhovnih večeri koje su redovno održavane na Akademiji. Svojim znanjem, govorničkim darom i talentom zadivio je profesore i studente, a posebno petrogradskog Mitropolita, koji odmah od ruske vlade za Nikolaja izdejstvuje besplatnu voznu kartu za putovanje po celoj Rusiji. I Nikolaj tako krene u obilazak velike ruske zemlje i njenih svetinja. Neposredno je upoznao široku i duboku pravoslavnu slovensku dušu.
Iz Petrograda, Nikolaj se vraća u Beogradsku bogosloviju. Međutim, školska učionica je bila pretesna za njega. On počinje seriju svojih propovedi po beogradskim crkvama. Po tematici i načinu proiznošenja one su bile prvorazredni duhovni i kulturni događaji u Beogradu. Uzimao je teme iz života sa originalnom obradom: “Lagano korača Hristos”, “O mislima u ogledalu”, “Čija je zemlja”, “O omladinskom pesimizmu”, i dr. Istovremeno počinje objavljivati svoja pisana dela: “Religija Njegoševa”, “Besede pod Gorom”, “Iznad greha i smrti” i dr. Njegove propovedi i knjige zatalasale su našu crkvenu i kulturnu javnost i postale prvorazredna duhovna i kulturna senzacija. Brzo je postao poznat širom srpskih zemalja.
Godine 1912. Nikolaj je pozvan u Sarajevo na proslavu desetogodišnjice srpskog kulturnog društva “Prosveta”. Došao je u centar Herceg Bosne sa glasom proslavljenog propovednika. Dočekala ga je prepuna crkva i porta svega onoga što je Bosna i Hercegovina imala srpskog i kulturnog. Propoved je počeo rečima: “Dolazim iz Srbije, tog ostrva slobode, da vama, našoj braći u ropstvu, donesem pozdrave Beograda ”. Pozdravljen je ovacijama. Posebno je oduševio bosansko-hercegovačku omladinu i članove “Mlade Bosne”, koji će se 1914. godine, uoči sarajevskog atentata, na grobu Bogdana Žerajića i nad Nikolajevim “Besedama pod Gorom” kao nad Jevanđeljem Hristovim, zakleti na vernost i istrajnost. U Sarajevu se Nikolaj tada upoznao sa najviđenijim predstavnicima tamošnjih porobljenih Srba: Dučićem, Šantićem, Ćorovićem, Grđićem, Ljubibratićem i drugima. To je bilo vreme austrijske aneksije Bosne i Hercegovine, pa je Nikolaj obrnuvši čitavu stvar izgovorio reči koje su ušle u legendu: “Svojom velikom ljubavlju i velikim srcem, Vi, Srbi Bosanci, anektirali ste Srbiju Bosni”. Austrijske vlasti su ga na povratku u Beograd nekoliko dana zadržale na pretresu u Zemunu. Sledeće godine nisu mu dozvolile da poseti Zagreb o proslavi godišnjice Njegoša, piše
Komentari (4)