Zašto se u nekim selima i danas ne zviždi napolju posle mraka: Verovanje da se tako „dozivaju vetreni ljudi“
U Šumadiji, Pomoravlju i Timočkoj krajini, stariji i danas upozoravaju: „Ne zviždi noću, dozvaćeš vetrene ljude.“ Ova neobična zabrana potiče iz verovanja da zviždanje otvara put bićima koja hodaju vetrom i pamte ime onoga ko ih pozove.
Naizgled bezazlena radnja – zviždanje noću – u nekim krajevima Srbije do danas se ne preporučuje, pogotovo ako si sam, na otvorenom, ili ako vetar duva. U selima od Jagodine do Knjaževca, stariji ljudi još uvek opominju decu:
„Nemoj da zviždiš posle zalaska sunca. Doći će vetreni ljudi.“
Ova fraza, koliko god mistična zvučala, oslanja se na duboko ukorenjeno narodno verovanje o bićima koja dolaze „s vetrom“, čuju zvuke i pamte ko ih je pozvao – makar i nehotično.
Ko su vetreni ljudi?
Vetreni ljudi, ili vetrenjaci, kako ih u nekim selima zovu, nisu duhovi mrtvih, niti obična mitska bića. Oni su „ljudi bez tela, ali s ušima“.
Prema predanju:
- niko ih ne vidi, ali oseća hladan dah iza vrata ili trzaj na ramenu,
- ne ulaze u kuću, ali stoje iza kapije,
- ne pričaju, ali šapuću u vetru ono što već znaš, ali ne želiš da čuješ.
Zašto zviždanje?
Zviždanje se doživljava kao neartikulisan zvuk – glas bez značenja, koji se lako „zalepi“ za vetar.
U narodnoj slici sveta:
zviždanje je poziv bez imena – a to je najopasnije, jer ne znaš koga zoveš.
Noću je vetar tihi nosilac, i ako se tvoj zvuk uhvati za njega, može doći ono što ne umeš da pozoveš – ali zna gde da stigne.
Gde se to još veruje i primenjuje
U selima kao što su:
Duboka i Siokovac kod Jagodine,
Klisura kod Knjaževca,
Medveđica i Suvo Polje u Homolju,
i dalje se čuje upozorenje deci:
„Ne zviždi kad vetar okrene.“
Zviždanje se posebno izbegava:
- u periodu oko ponoći,
- kada vetar dolazi sa groblja ili reke,
- na Đurđevdan i Mitrovdan, kada je „vetar najtanji, a duše najbliže.“
Šta se dešava ako neko ne posluša
Stariji pričaju da onaj ko zviždi noću počinje da sanja bez da pamti, da ga prati osećaj da neko stoji iza njega, ili da čuje da neko izgovara njegovo ime u tišini kuće.
U selima su znali reći:
„Ko zviždi vetru, taj nek ne zove druge kad ostane sam.“
Ako neko oseća nelagodu, savet je:
- trgnuti tri puta desnom rukom u stranu,
- provući vuneni konac ispod stola,
- i izgovoriti:
- „Ne bio tvoj put, ni moje ime u njemu.“
Zviždanje danas – igra ili poziv?
Danas se na ovo verovanje gleda kao na „starinske budalaštine“, ali… zanimljivo je kako i dalje ne zviždimo kad smo sami u tišini. I kako vetar i dalje nosi nešto više od prašine i lišća.
Možda ne verujemo u vetrene ljude, ali svi znamo taj osećaj kada zvižduk noću zvuči… pogrešno.
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Veliko otkriće kod Prijepolja, arheolozi ostali u čudu: Pronašli pečat koji menja tok celog istraživanja, manastir nije posvećen Svetom Petru i Pavlu, već Svetom Simeonu Mirotočivom
Najnovija arheološka istraživanja sprovedena u manastiru Pustinja kod Prijepolja otkrila su istorijsku istinu koja menja dosadašnja saznanja. Iako se decenijama verovalo da je u pitanju manastir posvećen Svetom Petru i Pavlu, arheolozi su pronašli olovni pečat sa likom Svetog Simeona Mirotočivog, što potvrđuje da je manastir zapravo posvećen ovom svetitelju.
Sveti Luka u srpskom narodu: Dan kada se ne radi, ne svađa i ne kreće na put
Sveti Luka je među najpoštovanijim svecima u srpskom narodu – ne samo kao apostol i lekar, već i kao duhovni štit pred dolazak zime
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Zašto se nekada govorilo da ne valja jesti iz okrnjenog tanjira: Narodno verovanje koje krije više od praznoverja
Na srpskoj trpezi tanjir nije bio samo za jelo – već i ogledalo kućnog reda, zdravlja i duhovnog blagostanja
Komentari(0)