Crveni konac oko ruke: Kako su Srpkinje štitile sebe od smrti posle porođaja

Kiza R

13:00

Kultura 0

Zaboravljena amajlija za majke – šta znači crvena nit na zglobu i zašto je važna baš tih 40 dana

Crven konac
Shutterstock

“Veži joj crveni konac, da je ne povuče onaj svet.” Ova rečenica se još može čuti od starijih žena u pojedinim selima u Šumadiji i istočnoj Srbiji. Odnosi se na praksu vezivanja crvenog konca oko leve ruke žene koja je tek rodila – običaj duboko ukorenjen u narodnoj religiji, s korenima u arhetipskom strahu od smrti, rascepa između svetova i potrebe da se majka simbolično „veže“ za život. Veselin Čajkanović ovaj čin vidi kao ritualnu zaštitu žene koja se, kroz porođaj, našla „na granici svetova“.

Porodilja kao “prelazno biće”

U narodnoj svesti, porođaj nije samo fizički čin – to je prolaz kroz svet mrtvih i povratak u život. Zato se žena tih dana smatra “nedovršenom”, duhovno otvorenom i ranjivom. Prvih 40 dana posle porođaja, ona se naziva “baba-nova” ili “još-ne-čista”, i podložna je uticajima iz “onog sveta”.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Vezivanjem crvenog konca oko ruke – najčešće leve, jer se ona smatra „prijemčivom stranom tela“ – simbolično se zatvara duhovni krug.

Zašto baš crveni konac?

Crvena boja u narodnoj religiji simbolizuje život, krv i snagu. Konac, kao nit, vezuje – ne samo fizički, već i metafizički. Time crveni konac postaje zaštitna amajlija koja povezuje majku sa zemljom, telom i svakodnevicom.

U nekim krajevima, konac se pre nošenja poškropi osvećenom vodom ili provuče kroz dlan babice – čime se dodaje još jedan sloj magijske snage.

Zabrane i preporuke tokom nošenja

Konac se ne skida dok dete ne napuni 40 dana. Ne sme se pokvasiti, ne daje se nikome da ga dotakne. Ako se sam “prekine”, veruje se da je „nešto zlo pokušalo, ali nije uspelo“. Nakon skidanja, konac se zakopava ispod kućnog praga ili spaljuje “da se veza ne raskine naglo”.

Paralela sa univerzalnim simbolima zaštite

Slične prakse postoje širom sveta – u jevrejskoj tradiciji, na Balkanu, pa čak i u Indiji. Crvena nit se svuda vezuje uz ranjive momente života – porođaj, bolest, veliki strah – kao simbolička barijera protiv “nečistog”. Čajkanović ove sličnosti vidi kao duboko ukorenjene oblike kolektivne zaštitne magije.

Šta ostaje danas?

Danas se ovaj običaj ponegde ponovo oživljava – naročito u etno porodilištima i među ženama koje žele dublju povezanost sa tradicijom. Nije redak prizor da majka u porodilištu stavi crveni konac “za svaki slučaj”. Iako svet postaje sve racionalniji, stari instinkt za vezivanjem duše uz telo – još uvek zna da pronađe svoj put.

Komentari(0)

Loading