Za ponovno oživljavanje manastira zaslužan je iguman jeromonah Kirilo, koji je 1999. godine došao u opusteli manastir.
Manastir Draganac kod Gnjilana istorija prvi put pominje 1381. godine u povelji kneza Lazara Hrebeljanovića. Koliko je poznato ktitor ovog manastira je bio knez Lazar, a manastir se nalazi u selu Prilepac u kome je po legendi rođen Lazar Hrebeljanović. Draganac nosi ime po njegovoj ćerki Dragani, koja je živela samo 16 godina, a manastirska crkva je posvećena Svetom Arhangelu Gavrilu.
View this post on Instagram
Dalje istorijskih podataka o manastiru nema. Pominje se tek u drugoj polovini 19. veka, kada se knezu Mihailu obratio narod za pomoć radi obnove svetinje. Mihailo Obrenović je dao prilog za obnovu manastirske crkve koja je trajala od 1865. do 1869. godine. Nedugo potom pri ovom manastiru je otvorena prva mesna škola, a nakon Drugog svetkog rata Draganac je potpuno opusteo.
Za ponovno oživljavanje manastira zaslužan je iguman jeromonah Kirilo, koji je 1999. godine došao u opusteli manastir. Od tada je Daraganac jedini živi manastir u Kosovskom Pomoravlju.
Zanimljiva je priča kako je Kirilo zaustavio narod da ode sa svojih ognjišta. Kada se 1999. godine kolona ljudi uputila od svojih kuća Kirilo je legao ispred kolone i rekao: „Neka je prosto onom ko me pregazi, ne bilo prosto onom ko me zaobiđe!“ Narod se posle tog događaja vratio svojim domovima.
Kirilo je uz pomoć naroda i Republike Srbije obnovio manastir, a podignuta je i kapela posvećena Svetom knezu Lazaru. U blizini manastira se nalazi izvor lekovite vode.
View this post on Instagram
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)