Pajino pismo iz vojske jednoj Ljilji iz 1968. godine je rasplakalo Srbiju: Na poleđini slike reči od kojih zastane dah
Ljudi su tada govorili da jedno pismo vredi više od hiljadu reči izgovorenih uživo, jer svaka reč u njemu nosi težinu misli, pažljivo biranih i zapisivanih sa željom da prenesu iskrenost srca

Bila su to vremena kada su se osećanja merila dubinom reči ispisanih na hartiji i snagom suza koje bi pale na tu istu hartiju, ostavljajući mastilom zamagljene tragove ljubavi, tuge i čežnje.
Tih '60-ih godina muškarci su odlazili u vojsku, često na dve godine, ostavljali su iza sebe porodice, prijatelje i svoje drage. Bilo je to vreme kada su rastanci bili teški, ali ispunjeni obećanjima. U vojničkim kasarnama, noćima su palili sveće, držeći pero u ruci, dok su pisali pisma voljenima. U tim pismima nalazila se svaka njihova misao, svaka čežnja i svaka nada. Pisali su o vojničkim danima, o strogim naredbama, ali i o trenucima kada bi im srce poskočilo na pomisao o povratku kući.
S druge strane, njihove drage su strpljivo čekale. Dane su provodile razmišljajući o svojim voljenima, s nestrpljenjem osluškujući korake poštara. Kada bi konačno stiglo pismo, čitale su ga iznova i iznova, proučavajući svaku reč, svaki zarez, kao da u tom komadu papira traže dodir ruku koje su ga pisale. Suze su se često slivale niz obraze dok su čitale ispovesti ljubavi i obećanja o povratku.
Bila je to ljubav koja je testirana strpljenjem, čeznutljivim pogledima prema daljinama i maštanjem o ponovnim susretima. Nisu imali telefone ni video-pozive, samo olovku, hartiju i nepresušnu veru u osećanja koja ih vezuju. I možda su baš zbog toga ta osećanja bila tako jaka, tako duboka, jer su zahtevala trud, vreme i srce.
Danas, kada su tehnologije zamenile mastilo i hartiju, retko se setimo koliko su reči mogle da budu moćne. Ali negde, u starim kutijama, još uvek postoje ta požutela pisma koja pričaju priče o ljubavi, strpljenju i snazi emocija koja ni vreme, ni daljina nisu mogli da unište.
Devojka je na Tviteru objavila pismo svog dede koji je njenoj baki poslao pismo iz vojske i ganuo sve nas
Slika koju je poslao Paja svojoj Ljilji završila je na društvenim mrežama. Jedna devojka je objavila pismo i napisala "Bako, nedostaješ".
Na poleđini je bila jedna emotivna poruka u kojoj je Paja svojoj Ljilji pisao koliko mu nedostaje i koliko misli na nju - ali sa osećajem i merom, onako džentlmenski i ćisto kako su to nekada muškarci činili u svojim izjavama ljubavi.
"Ljudi gledam neke slike i na poledjini jedne vidim posvetu koju je deda slao babi dok je bio u vojsci još 1968. godine"
"Ljiljo, neka ti ova slika zadrži u sećanju uvek dragi lik. Pogledaj je uvek kada se nađeš u teškoj situaciji i tada ćeš naći odgovor na sve. Znaćeš da te neizmerno voli jedan mali dečkić u sivo-maslinastoj uniformi.
Samo tvoj, Paja".
Komentari su se nanizali, a svi su bili razneženi porukom, emocijom i iskrenom ljubavlju koja se oseti dok se poruka čita.
- Predivno!
- Rasplakal sam se,
- E to su bile poruke ljubavi, osećanja i podrške. Prelepa slika i jaka poruka! Ovo sad - ma znam kako ti je, ajde rešićemo je prosipanje, nazovi, mudrosti, bili su samo neki od odgovora koje su dirnuti pratioci ostavili ispod objave, a fotografija Paje i Ljilje, glavnih aktera ljubavnog pisma, koju je njihova unuka podelila dodatno je rasplakalo sve koji su tek tada stekli potpunu sliku jedne velike ljubavi.

Naše bake i deke nikad nisu sadili smokvu blizu kuće: Razlog će vas šokirati - ovo drvo nikako nije poželjno
Bez obzira na to koju nameru imate pri sadnji drveća, važno je da se prethodno posavetujete sa stručnjacima.

Noga ovih ljudi ne sme da kroči na Ostrog: Ova pravila ni za živu glavu ne treba kršiti
Poseta ovom manastiru, smeštenom visoko u steni, nije klasično putovanje, već predstavlja duhovnu avanturu, a za svakog vernika, to je pravo hodočašće.

Milica je sa 20 godina abortirala i nikom ništa nije rekla: A onda joj se jednog dana javio Sveti Vasilije Ostroški, posle toga nikad više nije bila ista
Milica je doživela pravo čudo na Ostrogu, posle toga više nikad nije bila ista

Otac Srpkinje počinio strašan greh, ona pitala popa da li se gresi prenose na pokolenja: Evo do kog kolena se nasleđuje
"Silno me interesuje koliko mi, kao potomci svojih upokojenih srodnika snosimo odgovornost za njihov greh?", ovim rečima se srpskom svešteniku obratila jedna žena. Ona je detaljno objasnila kakav greh je počinio njen otac i plaši se da li i do kog kolena posledice greha trpi potomstvo.

Zorici su birali sliku za spomenik, a onda je otišla u manastir Tumane: Prišla sam igumanu Dimitriju, a on mi rekao 4 reči i život dobija smisao
Autosugestija, vera ili zvanična medicina?
Komentari(0)