Evo na koji način se moramo pričestiti tokom Božićnog posta da bismo očistili grehe: Patrijarh Pavle detaljno objasnio
Božićni post počinje 28. novembra, a patrijarh Pavle detaljno je objasnio kako se, zapravo, priprema za pričešće i koja je svrha posta.

Patrijarh Pavle i nakon smrti ostao je jedan od najcenjenijih i najvoljenijih ličnost sa naših prostora. "Budimo ljudi" je njegova čuvena rečenica koja se i danas čuje na svakom koraku, a svojim delom je demonstrirao šta znači biti dobar čovek. Živeo je veoma povučeno, bez ikakvog luksuza. Pokazao je da se kroz ljubav i razumevanje može prevazići svaka teškoća. Njegova skromnost i mudrost i duhovna snaga ostavili su neizbrisiv trag, a mnogi ga i dalje smatraju najvećim moralnim autoritetom.
Evo šta je govorio i postu i pričešću:
"Šta za duhovni život hrišćanina znači sv. Pričešće jasno je iz te reči samoga Gospoda: "Ja sam živi Hleb koji je sišao s neba. Ko jede od ovoga Hleba živeće večno... Ako ne jedete tela Sina čovečijeg i ne pijete krvi njegove, života nećete imati u sebi. Ko jede Telo moje i pije Krv moju ima život večni i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan. Jer je moje Telo pravo jelo i Krv moja pravo piće."
Možda vas zanima:

"Ja sam sedeo u prvoj klupi. Sa desne mi je bio musliman, a s leve Hrvat, živeli smo kao braća" Ovako ih je život spojio
U malenoj zgradi tuzlanske niže gimnazije, dvadesetih godina prošlog veka, ukrstili su se putevi dvojice momaka, a dva buduća srpska velikana. Reč je o patrijarhu Pavlu i Meši Selimović.

Duhovnik otkrio ko ne sme nikad da se pričesti, jer mu to ne ide na spasenje, već na osudu: Patrijar Pavle smatrao da nesrećni ljudi ovako mogu naći pravi put
Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi. Kada bih bio poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina", rekao je čuveni patrijarh Pavle.
Možda vas zanima:

"Ja sam sedeo u prvoj klupi. Sa desne mi je bio musliman, a s leve Hrvat, živeli smo kao braća" Ovako ih je život spojio
U malenoj zgradi tuzlanske niže gimnazije, dvadesetih godina prošlog veka, ukrstili su se putevi dvojice momaka, a dva buduća srpska velikana. Reč je o patrijarhu Pavlu i Meši Selimović.

Duhovnik otkrio ko ne sme nikad da se pričesti, jer mu to ne ide na spasenje, već na osudu: Patrijar Pavle smatrao da nesrećni ljudi ovako mogu naći pravi put
Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi. Kada bih bio poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina", rekao je čuveni patrijarh Pavle.
Možda vas zanima:

"Ja sam sedeo u prvoj klupi. Sa desne mi je bio musliman, a s leve Hrvat, živeli smo kao braća" Ovako ih je život spojio
U malenoj zgradi tuzlanske niže gimnazije, dvadesetih godina prošlog veka, ukrstili su se putevi dvojice momaka, a dva buduća srpska velikana. Reč je o patrijarhu Pavlu i Meši Selimović.

Duhovnik otkrio ko ne sme nikad da se pričesti, jer mu to ne ide na spasenje, već na osudu: Patrijar Pavle smatrao da nesrećni ljudi ovako mogu naći pravi put
Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi. Kada bih bio poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina", rekao je čuveni patrijarh Pavle.
Iz potpune vere u ove reči Gospodnje, prvi su hrišćani žurili sv. Pričešću ne po nekom naređenju, nego neposredno iz osećanja da bez Njega ne mogu duhovno živeti, upravo onako kao što čovek ne diše po naređenju, nego spontano, osećajući da se bez vazduha guši i da umire.
Odlazili su svagda nedeljom i praznikom na svetu Liturgiju i na đakonov poziv "sa strahom Božjim i verom pristupite!" svi su u redu, prilazili i pričešćivali se.
Oni su pritom potpuno osećali da pristupaju najdubljoj tajni naše vere i najvećem daru Božijeg milosrđa, pa su se trudili da Svesvetnom i Prečistom Bogu, u svetom Pričešću, prilaze u čistoti i svetosti srca i duše.
Zvali su se "sveti" i zaista su bili sveti; čuvali su se od svakog greha, jer su znali da "ko čini greh, rob je grehu", da greh okreće čoveka na pravac koji vodi suprotno od Boga, prlja dušu i čini je nesposobnom za sveto Pričešće.
Onaj ko bi ipak pao u greh, odmah se dizao, ispovešću čistio dušu od njega da ne bi u nečistoti primio sveto Pričešće: "Jer, koji nedostojno jede i pije ( Hleb i Čašu Gospodnju ) sud sebi jede i pije, ne razlikujući Tela i Krvi Gospodnje."
U isto vreme, hrišćani su sveto držali i ustanovu posta, znajući da je post božanska ustanova, jer je još u Starom Zavetu Bog naredio post kao "naredbu večnu".
U Novom Zavetu je sam Gospod Isus Hristos postio i rekao da će Njegovi učenici postiti. Postili su Apostoli i svi Sveti... Post su držali u određeno vreme radi potrebe posta, a pričešćivali se radi potrebe pričešća stalno, kako za vreme posta tako i za vreme mrsa; u postu se postilo i pričešćivalo, u mrsu se mrsilo i pričešćivalo, onako kao što danas čine sveštenici.
Prvobitno nije bilo neke posebne pripreme za Pričešće, niti je post smatran za jedno od sredstava za njega. Za pričešće se pripremalo celokupnim životom, držanjem svih Božjih zapovesti i čuvanjem od svakog greha.
Tako su postupali i sveštenici i vernici u hrišćanskoj Crkvi za čitavo vreme progona, za prvih 300 godina, dok su u nju stupali samo oni koji su iz čvrste vere u Carstvo nebesno bili spremni na sve teškoće da bi ga zadobili. Moralni život hrišćana tada je bio na velikoj visini. No, kada je došla sloboda, pod carem Konstantinom, 313. godine, Crkvi su počeli prilaziti i oni koji u njoj nisu tražili i našli "blago skriveno u polju" i koji nisu bili spremni da sve dadu da bi kupili to polje...
Stoga se nivo moralnog života hrišćana u mnogome snižava. Svetom pričešću mnogi pristupaju i tada redovno, ali bez ozbiljnog staranja da za Njega budu što dostojniji. Drugi, pak, počinju svoj redovan prilazak sv. Čaši da odlažu, sa izgovorom da žele da se što bolje pripreme.
Ali borbu za očišćenje svoje duše nisu vodili stalno, nego povremeno, samo nekoliko dana pre Pričešća. No, i to im je padalo teško, pa su sve češće odlagali pripremu i samo pričešćivanje, dok nisu spali na to da se pričešćuju samo četiri puta godišnje ili još ređe.
Zbog onih prvih, Crkva je, po rečima sv. Jovana Zlatousta, i ustanovila 40 - dnevni post pred Božić i Vaskrs: Primetivši štetu koja dolazi od nemarnog postupanja, Oci odrediše 40 dana... da bi smo svi mi, očistivši pažljivo u ove dane molitvama, milostinjom, postom, svenoćnim bdenjem, suzama, tako pristupili sv. Pričešću čiste savesti, koliko je to moguće."
One druge pak, sveti otac pominje da se moraju truditi ne samo pred pričešće nego da im valja da mogu stalno živeti tako da mu čiste svesti mogu redovno pristupiti. Na pitanje kojima treba dati za pravo, onima koji se često pričešćuju ili onima koji to retko čine, on odgovar: "Ni jednim ni drugim nego onima koji to rade čistim srcem i besprekornim životom. Takvi neka pristaju svagda. A koji nisu takvi - nijedanput. Zato što oni na sebe navlače sud, osudu, kaznu i muke."
No od svih sredstava čišćenja duše za ovaj najprisniji susret i za sjedinjenje sa Gospodom, o primanju Njegovog Tela i Krvi, u svesti našeg naroda došlo se dotle da se u telesnom postu vidi sve i sva, prenosi rastko.rs.
Mnogi od sveštenika postaviće pred Pričešće vernom samo jedno pitanje: „Jesi li postio?" i , kad čuju potvrdan odgovor, reći će: "Pristupi!" Kao da je to jedino važno, a sve drugo nebitno, i to - da li ovaj zna čemu pristupa i zašto, i to - zna li Simvol vere i osnovne molitve, i da su mu usta i jezik čisti od laži, psovki i ružnih reči, i da možda nisu bludnici; a ako je u pitanju žena, da nije možda sujeverna, da ne ide vračarama i gatarama, da ne nosi nikakve amajlije, ili da možda ne vrši pobačaj...
A o interesovanju sveštenika za redovnu molitvu, čitanje sv. Pisma i ogomislije onoga ko želi da se pričesti, i da ne govorimo.
Protiv ovakvog mehaničkog pristupa sv. Pričešću, u pravoslavnom svetu sveštenici - pastiri intezivno nastoje na tome da se verni što češće, po mogućstvu na svakoj Liturgiji pričešćuju, spremajući se za to stalnim bdenjem nad svojom dušom.
Poznajući dobro duhovno stanje svakog pojedinačnog člana svoje pastve, jednima savetuju da se pričešćuju više puta u toku posta, drugima da to čine i u vreme mrsa, pri čemu nekima da poste dva - tri dana nekima sedam dana, a nekima da se pričešćuju stalno i bez posta...
Neosporno je da i shvatanje naših vernih treba uzdizati u pravcu redovnog pristupanja sv. Tajni Pričešća, ali pod uslovom da stalno bdiju nad čistotom svoje duše, nad držanjem duhovnog posta, čuvanjem srca, očiju, ušiju, i sviju čula od svega grešnog, a ne samo držanjem telesnog posta i to samo nedelju dana pred Pričešće. Znači, treba se sačuvati svake krajnosti i jednostranosti."

"Nudim svoju glavu i molim da budem streljana ja": Ženi koja je svojim životom branila Dražu, život je loše vratio
Danas, u vreme kada su informacije dostupne na svakom koraku i kada nas samo klik deli od mnogih znanja i novih svetova ipak neki velikani naše istorije i zanimljivi događaji za koje bi mnogi trebalo da znaju - ostaju skriveni.

Slavka Nešić iz Zaječara je preživela udar groma: Dete palo sa kreveta, dever se valjutao po podu, a kad sam digla glavu...
Najbolje je, kaže, zatvoriti prozore i vrata i skloniti se u ugao sobe

Bio je najbogatiji Srbin kog je venčao kralj, a skončao jezivo u crkvi: Njegova žena da bi preživela "prosila" na pijaci
Na pomen prezimena Dunđerski mnogi prvo pomisle na tragičnu ljubavnu priču Lenke i Laze Kostića.

Evo kako da se ponašate ukoliko se sretnete sa medvedom: Jedan postupak može biti koban
Brojnost populacije u samom nacionalnom parku Tara je oko 60-70 medveda, ali procena je da u Srbiji ima oko 120 jedinki

PRIČA SE DA JE SLOBODAN MILOŠEVIĆ IMAO AFERU S ČUVENOM SRPSKOM GLUMICOM: Mira nije slutila šta joj rade iza leđa u hotelu
Ljubav Slobodana Miloševića i Mirjane Marković bila je poput neoborive tvrđave, iako je mnogo puta pokušano da se obori.
Komentari(1)

Ako je tako pisao Patrijarh Pavle živo me zanima zašto onda takvo pričešćivanje i u toku mrsa nije primenjivao u praksi na svojim učenicima Bogoslovije u Prizrenu ? Već isključivo u toku posta 1x pričest ali obavezan post "na vodi ",nikada nisam ni čuo a ni video da se nekada neko pričestio u mrsne dane osim pričešćem za bolesnike.