Mnogi ljudi ne znaju detalje koji se kriju iza profesionalnog i privatnog života naših književnih velikana, ali anegdote o njima otkrivaju da su se iza fasade ozbiljnih pisaca krile urnebesne situacije, apsurdni susreti i duhoviti ispadi s ljudima, institucijama ili samim životom.

Ove priče nas podsećaju da su čak i najveći geniji živeli običnim, ljudskim radostima i problemima, i da su ponekad bili duhoviti, luckasti ili potpuno nepredvidivi.

Ivo Andrić je 1961. godine u Stokholmu primio Nobelovu nagradu za knjigu "Na Drini ćuprija", uz zvuke "Marša na Drinu".

Staru, predratnu ploču poneo je sa sobom i insistirao da mu nagrada bude uručena uz ovu pesmu. Šveđanima se melodija toliko dopala da se proširila po svetu munjevitom brzinom.

Branko Ćopić je jednom prilikom, dok je avionom leteo kroz olujno vreme, pevao stihove:
"Bože, iže jesi na nebesi, ako mi se što god desi, ti udesi da ja padnem u naručje stjuardesi", da odagna strah, izazivajući smeh među saputnicima i potvrđujući svoj šarmantni duh.

Meša Selimović je, pred kraj života, u svom beogradskom stanu ležao ispred televizora, gledajući utakmicu i, kako narodna pesma kaže, "dijelio se sa životom". Taj prizor kontrastirao je težini njegovih romana, ali pokazuje ljudsku dimenziju genija.

Branislav Nušić je jednom zbog šale dospeo na sud jer je jednu gospođu nazvao "kravom". Nakon što je platio novčanu kaznu, upitao je sudiju: "Gospodine sudijo, a kada bih ja kravi rekao da je gospođa, da li bih i onda bio kažnjen?" Sudija se nasmejao i rekao ne, a Nušić je elegantno odgovorio: "Doviđenja, gospođo" i napustio prostoriju.

Đura Jakšić je, u kafani, često plaćao večeru pesmom. Jednom je recitovao stihove koje krčmar nije prihvatio, sve dok nije odrecitovao: "Ej, keso moja sa mnogo dinara, Iziđi iz džepa, isplati krčmara!". Krčmar je tada konačno bio zadovoljan.

Dok je pisao, Danilo Kiš je voleo potpuni mir i red. Sto je morao biti savršeno čist, olovke u ravnoj liniji, a papir poravnat. Prijatelji su ga često u šali pitali da li bi mogao da napiše roman u kafiću ili kafani, gde je haos i buka. Takođe, Kiš je bio poznat po svojoj neverovatnoj preciznosti i sećanju na detalje. Navodno je mogao da imenuje tačan datum događaja iz svog života i života svojih poznanika čak decenijama unazad, što je mnoge oduševljavalo, ali i zastrašivalo.

Ove anegdote pokazuju da iza težine i ozbiljnosti dela naših velikana stoji živahna, često komična i duboko ljudska strana. Od nagrada do kafanskih avantura, od apsurdnih sudskih situacija do porodičnih drama, srpski pisci su ostavili svetle tragove i u književnosti i u anegdotama, pokazujući da genijalnost često ide ruku pod ruku sa humorom i životnim ludostima.