PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju

10:00

Kultura 0

Neverovatna priča kapetana Petra Želalića, Bokelja kome je ropstvo donelo slavu

PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ  Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju
Shutterstock

Prema oskudnim raspoloživim izvorima, Petar Želalić rođen je u Bijeloj, od oca Jova i majke Jane, rođene Lučić, između 1717. i 1727. godine i to, po svemu sudeći, u seljačkoj porodici zavisnoj od ugledne patricijske porodice Dabinović, koja sve do naših dana svedoči o slavi i umešnosti bokeljskog pomorstva (sa sedištem u Monaku, i sad posluje prekookeanska kompanija Dabinović).

U doba kada je rođen, Bijela nije mogla imati više od 25 kuća.

Običnog dečaka čekala je neobična budućnost u kojoj će postati heroj čije delo se prepričava i dan danas. Rastao je u okruženju koje je bilo usmereno na pomorstvo, a Jadransko more izlaz u svet u kojem se susreću civilizacije, stiču ugled i bogatstvo, ali i slava.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Koliko su Bokelji bili dobri pomorci, govori i činjenica da je u Perastu obučavano 17 ruskih kneževa i boljara, koje je uputio lično Petar Veliki i oni će, kasnije, zahvaljujući znanju stečenom na Jadranu prenositi naučeno ruskim admiralima.

Iz naroda u kojem je pomorstvo bilo sve, čitav život mladog Petra bio je usmeren prema Jadranskom moru, na koje će se otisnuti sa namerom da upozna nove horizonte, stekne  i proširi vidike.

U prvo vreme plovio je na brodovima kapetana Luke Dabinovića.  Kasnije se osamostalio i postao zapovednik malog broda na kome je plovio zajedno s trojicom prijatelja: Maltežaninom, Dalmatincem i Grkom. Do 1753. godine prošao je sva pomorska zvanja i dospeo do zapovedništva jednog šambeka (jedrenjak s tri jarbola). Bavio se trgovinom, prevozom robe za druge trgovce po raznim lukama Sredozemnog mora, i sličnim poslovima svojstvenim pomorcima. Bio je to lep, ali težak i opasan život u kome je katkad moglo i lepo da se zaradi.

PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ  Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju Printscreen
 

Velika sultanija

Dok je brod sa ribarima iz Bijele plovio prema pučini, iz Carigrada je isplovio brod „Velika Sultanija“. Bio je to novi brod, tek porinut u more, jedan od najlepših i najvećih tadašnjih brodova koji su zaplovili morima. Osim lakšeg naoružanja, na njemu su bila i 82 topa i oko 800 mornara.

Turski brod je krenuo u prikupljanje poreza po ostrvima Egejskog mora, u ovim vodama došlo je do susreta dva broda.Turci su čitavo Egejsko more smatrali svojim teritorijalnim vodama.

Dok su plovili vodama južno od poluostrva Peloponeza, nekakva nezgoda na brodu kapetana Petra Želalića, primorala ih je da plovilo izvuku na suvo, u uvalu na južnoj obali ostrva Kitere. Tu ih je na prepad zarobila posada turskog broda u prolazu. Tako je Petar postao zatočenik na turskoj galiji. U ropstvu je proveo, veruje se, punih sedam godina i to kao galiot na brodu „Velika Sultanija”, smatranom za ponos turske flote.

Tu su zatekli još 83 roba od kojih su njih 11 bili iz Boke Kotorske.

Sve su to bili zapovednici i oficiri zaplenjenih ili potopljenih hrišćanskih brodova.

Za sve njih su proračunati osmanlijski oficiri očekivali bogat otkup.

PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ  Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju Printscren
 

Među robovima koje je Petar zatekao, njih 11 su bili Bokelji, što je otkrio čuvši dobro mu znan jezik kojim su se koristili. Prošlo je više godina, a za Petra i njegove drugove nije niko ponudio otkup. U Boki nisu znali, a na Malti se, verovatno, nisu mnogo interesovali da troše zlatnike na malenu posadu. Uprkos tome, pokazali su se kao verni sužnji i stekli naklonost zapovednika. Dan za danom su, Petar i njegovi drugovi, ispunjavali sve što se zahtevalo od robova na brodu takve veličine. Za to vreme, Petar je, vrlo verovatno, naučio turski, ali, što je najvažnije stekao poverenje Osmanlija.

Na trogodišnjicu sultanove vladavine, Mustafa III-“sena Allahova na zemlji“, padišah i vladar, odlučio je da preimenuje brod kojim se ponosilo celo Osmanlijsko carstvo. Bio je petak, 19.septembar 1760.godine, kada je posada “Velike Sultanije“ proslavljala novo ime broda kojim su celim mediteranom pronosili slavu “naslednika proroka Muhameda“ i gospodara, Mustafe III. Zbog naročitih zasluga, ime je ponelo novi naziv “Kruna otomanska“. Prethodni naziv je nosio u čast osmanlijskih princeza (sultanija), što je, po sultanovom mišljenju bila manja čast za brod koji je činio toliko ponosnim, njega-krunu osmanlijsku.

Brod se usidrio ispred ostrva Kos, u južnom dijelu Egejskog mora.

Zavera u Luci Kos pod okriljem noći

Posada je dobila nagradu da izađe na ostrvo. Na dotadašnjoj “Velikoj Sultaniji“ a od tog petka “Kruni otomanskoj“, ostala je straža od stotinu ljudi.

Nekoliko robova, među kojima i Petar, dobili su dozvolu da izađu na palubu broda. Petar je imao plan. Dobro je proučio način života posade. Znao je tačno u koliko sati se klanjaju. Strpljivo je čekao vreme klanjanja. Kada je došao taj čas, jedan deo posade je otišao u potpalublje da se klanja, dok su se ostali klanjali na palubi. Ne obazirući se na robove na palubi, koji su bili dobrog vladanja, a i znali su da ne mogu da pobegnu, jer je ispred njih bilo osmanlijsko tlo, tako da im skok u more ne bi doneo slobodu, članovi posade su napravili kobnu grešku.

Ta greška se sastojala u tome što nisu računali da jedan od robova ne misli na beg, već na preuzimanje samog broda! Petar je iskoristio trenutak nepažnje posade na palubi i zatvorio spolja posebnu prostoriju za klanjanje u potpalublju tako da se iznutra nije mogla otvoriti, a otvorio prostoriju u potpalublju gde su se nalazili robovi.

Kakav metež je samo nastao kada su sužnji pojurili na palubu na iznenađenje posade koja se tu nalazila. Dograbivši prvo što im se našlo pod rukom, robovi su većinu posade posekli, dok je ostatak spas našao skokom u more. Hitrom reakcijom, Petar se stavio na čelo “robovske posade“. Sidro je dignuto, jedra se razvila. Brod je polako počeo da odmiče. Petar je dobro naučio kako Osmanlije odgovaraju na pozdrave obalskih straža što je tog petka iskoristio na korist sebi i svojim drugovima.

Neverica i očajanje je zavladala među posadom koja je ostala na ostrvu. Gledajući kako se brod polako gubi iz vida, daleko na horizontu, zapovednicima broda i oficirima je bilo jasno - “Kruna Otomanska“ je oteta!

Novi gospodari „Krune otomanske” pokazali su, međutim, neverovatnu veštinu u upravljanju brodom, spretno rukujući različitim jedrima, prema potrebi. Uz to su koristili veliki brodski arsenal oružja. Dok su jedni upravljali brodom, drugi su topovima koje su preneli na krmu odvraćali progonitelje.

U međuvremenu je grupa nedavno zarobljenih Turaka pokušala da se nekako iskupi zbog velike sramote koju su doživeli. Namera im je bila da uništenjem kormilarskog uređaja onemoguće manevrisanje broda i tako ga navedu na obližnju hrid o koju bi se razbio ili nasukao. Kad im je to pošlo za rukom, zatvorili su se u kormilarnicu da bi onemogućili bilo kakvo upravljanje brodom. Sreća je htela da su Petar i njegovi zaverenici munjevitom brzinom shvatili o čemu se radi. U nemilosrdnoj i krvavoj borbi u kojoj su stradala trojica zaverenika Turci su bili nadvladani.

Potera se nastavila, ali su tehničke prednosti „Krune Otomanske”, kao i njeno izuzetno naoružanje, omogućili zaverenicima da uspešno manevrišu i na odstojanju drže poteru. Besomučna trka trajala je satima sve dok pod okriljem mraka carska lađa nije skrenula s pretpostavljenog kursa i tako uspela da zavara gonioce.

Robovi su postali posada, a posada robovi-zatvoreni u prostoriji za klanjanje u potpalublju. Sav plen i roblje bilo je pod kontrolom Petra Želalića, Bokelja kome je ropstvo donelo slavu. “Krunu otomansku“ je uputio tamo gde nije stigao kada je krenuo iz rodne Bijele-ka ostrvu Malti.Punih sedamnaest dana brod kojim je komandovao Petar Želalić jedrio je Sredozemljem, sve dok se nije dokopao Malte.

Dok se brod približavao Malti, niko u Boki kotorskoj nije ni znao ni da li je Petar živ, a kamo li da je učinio podvig za koji će se čuti na sve četiri strane sveta.

Približavanje Malteškoj obali

Osmanlijska zastava se više nije vijorila, Petar je plovio ka ostrvu znajući da je učinio krupnu stvar. Malta je tada bila pod vlašću Malteških vitezova, viteškog hrišćanskog reda. Kada su sa ostrva prepoznali da se približava brod koji je bio po zlu čuven za hrišćane, počela je ubrzana priprema za odbranu. Nisu znali da je sultanov brod sada u rukama smelog Petra Želalića i da dolazi u miru. Započela je paljba iz topova sa ostrva u pravcu “Krune Otomanske“.

Svi brodovi u posedu Maltežana bili su mali, takoreći bezazleni i nije postojala nikakva šansa da ugroze moćno “čudovište na moru“ kojim je zapovedao Bokelj. Pošto su bili uzaludni znaci koje je Petar slao ka obali, a koji su imali da daju do znanja da je brod sada hrišćanski, a ne osmanlijski, Želalić je naredio ispaljivanje plotuna upozorenja. Poslužio se taktikom koja je njega naterala da preda svoj “Šambek“ ovom istom brodu kojim je sada gospodario.

Zarobio je mali ribarski brodić, ali samo da bi ga vratio nazad sa porukom koja će izazvati veselje na ostrvu.

Stanovnici La Valete bili su nemalo iznenađeni kad se u luci njihovog grada, 6. oktobra 1760. godine, pojavio veličanstveni brod kakav je bila „Kruna otomanska”. Možemo samo zamisliti sa kakvim oduševljenjem je hrišćanski vojni red primio vest da je otet najlepši sultanov brod i da ga hrišćanin dovodi baš njima, večitim borcima protiv cara u Stambolu.

Brod se usidrio. Mnoštvo naroda je na obali dočekalo Petra Želalića, da vidi hrišćanina koji je napravio podvig kojem se dive Evropa i Azija.

Poklicima i veselju nije bilo kraja. Kapetan Želalić je dočekan kao najveći malteški heroj.

Tog dana je Malta bila centar hrišćanskog sveta. Malteški vitezovi su dočekali posadu koja im je na dar donela bogat plen.

Bogatstvo u brodskoj riznici

PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ  Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju Shutterstock
 

Malteška vlada je ukupnu vrednost broda procenila na 1500 malteških zlatnih cekina, ali – osim oružja i najrazličitije robe – na njemu se nalazilo i 84.000 zlatnih cekina u novcu. Bio je to harač koji je „Kruna otomanska” prethodno pokupila po egejskim ostrvima, namenjen vlastima u Istanbulu.Koliko je bogatstvo bilo na brodu jasno govori da se o tog novca moglo napraviti preko 50 takvih brodova.

Dan kada je nastao presedan, prvi pravoslavac koji je postao Malteški vitez

Veliki Majstor Malteških vitezova, Manuel Pinto de Fonseka, tog dana gledao je ispred sebe boljeg od njega samog. Portugalski plemić, sam vitez, mačem i perom, stajao je zagledan u stasitog pravoslavca iz Boke kotorske.

Petar Želalić je, zajedno s vođstvom pobune, „Krunu Otomansku”, skupocenosti ogromne vrednosti,lakše naoružanje i 82 topa, kao i onih 40 zarobljenika, svečano predao velikom majstoru Malteškog reda.

Međutim, ovaj je odbio dar i sve što se na brodu nalazilo, osim naoružanja koje je pripalo malteškoj državi (viteškom Redu svetog Jovana), poklonio je bivšim robovima, kasnijim zaverenicima, kao najzaslužnijima. Čak je zabranio da iko s kopna dolazi na brod dok ovi sve ne preuzmu. A pobunjenici su sve podelili, na potpuno jednake delove. Jedino su podelu ogromnih količina hrane ostavili za kasnije, po izlasku iz obaveznog karantina.

Tog dana Petar Želalić je postao Malteški Vitez. Pravoslavac, Bokelj i heroj. Tog dana istorija je dobila novog junaka.

Reakcija sultana Mustafe III

Kada je vest o otimanju broda stigla u Topkapi saraj, sultanovu rezidenciju, Mustafa III je bio van sebe. Ne želeći da poveruje da je jedan “đaur“-nevrernik, sa šačicom hrišćanskih robova nadmudrio i prevario njegovu posadu.

Uzalud je veliki vezir Kodža Mehmed Ragib-paša pronalazio reči kojim bi umirio cara, sultanovom besu nije bilo kraja. Još više je bolelo novo ime “Krune otomanske“. Maltežani su brod nazvali “Santissimo Salvatore“, u prevodu Presveti Spasitelj.

Diplomatija je stupila na scenu. Veštim potezom, Francuska je profitirala. Da bi sprečila rat na Mediteranu, diplomatija francuskog kralja Luja XV isposlovala je otkup broda od vitezova, poslanik francuskog kralja De Fleri tim povodom bio je na Malti u avgustu 1761. godine, da bi ga, potom, sasvim sigurno za veliku količinu zlatnika prodali sultanu. Ono što su sami napravili, morali su zlatom platiti.Tako da se brod u vodama oko Istanbula izgleda pojavio već u januaru 1762.

Petrov život posle podviga

Što se tiče Petra, tokom 1761. godine boravio je u Dubrovniku, odatle je dolazio u Boku da poseti rođake. Nažalost, njegovi roditelji, otac Jovo (Joko) i majka Jane, više nisu bili među živima, ali u Bijeloj su se nalazila njegova braća Todor i Marko s porodicama.

PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ  Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju WIKIMEDIA COMMONS
 

Venecijanske vlasti, koje su već vekovima držale Boku, bile su, pak, nepoverljive prema već slavnom Bokelju, pa je on 11. septembra 1761. godine saslušavan u Herceg-Novom, u prostorijama tadašnjeg vanrednog providura (venecijanskog namesnika). Tokom saslušavanja Petar je govorio o brojnim detaljima svog podviga. Rekao je, između ostalog, da je od vlasti na Malti za sebe i drugove tražio svega trećinu plena, ali su one odlučile da im, u znak zahvalnosti za pobedu hrišćanskog oružja protiv omrznutih Turaka, ostave sve.

Kao posebno priznanje jednog jutra je Petru donet zlatni trouglasti krst, oznaka pripadnosti Malteškom viteškom redu. Takođe, vlada Malte udovoljila je molbi Želalića i njegovih drugova da im se odobri da izgrade crkvu – kapelu gde bi bila smeštena ikona Bogorodice, kojoj su se pre podizanja pobune zajedno zavetovali.

Rodbina u Bijeloj dočekala je proslavljenog srodnika sa svim počastima. Izglađen je i sukob zbog koga se Petar svojevremeno otisnuo na more – pitanje krvne osvete nije ga više mučilo.

Izgleda da je tada nameravao da se trajno nastani u Bijeloj, pa je kupio zamašan komad zemlje gde je trebalo da se, osim kuće i pratećih objekata, nalazi i mala porodična kapela. Činilo se da je čitava stvar već svršena kad je Petar ponovo „podigao sidro” i otišao iz Bijele da se nikada više ne vrati.

U pozadini njegovog odlaska nalazila se lokalna vlast. Mlečani su mu sve vreme boravka u Boki pravili svakojake smicalice. Podmuklost venecijanskih moćnika bila je tolika da je, kad je konačno shvatio odakle vetar duva, zanavek napustio Boku.

PRVI PRAVOSLAVNI MALTEŠKI VITEZ  Bokeljski kapetan koji je ukrao Veliku Sultaniju Shutterstock
 

Na Malti do kraja života

Na Malti je proveo ostatak života, gde je i sahranjen 1811. godine. Na ostrvu je sagradio dva dvorca, kao i još jednu crkvu, posvećenu svetom Nikoli, zaštitniku pomoraca i uopšte putnika, ali i krsnoj slavi porodice Želalić.

Zanimljivo je pomenuti da je Pinto, veliki majstor malteških vitezova, prilikom davanja dozvole za gradnju ove crkvice, napravio izuzetak. Bilo je to prvi put da se na Malti dozvoli gradnja pravoslavne crkve.

Zapisi kažu da je prisustvovao svečanom osvešćenju crkve i da je tom prilikom svoj klobuk položio na Svetu trpezu. Bio je to postupak koji je trebalo svima da obznani da je crkva pod njegovom posebnom zaštitom.

Godinama kasnije, posle Petrove smrti, ovu crkvu, kao i sveštenika, izdržavao je izvesni Vrčević, rodom iz Risna. Predanje dalje kaže da je Želalić, godinama, predano i sistematično, s obzirom na veliko bogatstvo koje je imao, otkupljivao i oslobađao nesrećno hrišćansko roblje iz turskog ropstva.

Pesme za sećanje herojskog čina

U skladu s nesvakidašnjim podvigom vremenom se raširila i legenda o Petru Želaliću.

Nema Bokelja koji ne zna za njega. O njemu i njegovim podvizima pisane su pesme.

Zna se, recimo, da je jedna takva pohvala štampana na Malti 1760. godine. Pesma počinje sledećim stihovima: 

„Pevam o sedamdesetorici na čelu s Hristovim junakom, koji su bili bačeni u ropstvo i koji su savladali tri stotine i više pogana..., i koji su nadljudskim delima proslavili veru...”

Lepote Srbije su i na Viberu gde vam donosimo razne priče, pridružite se našoj zajednici.

BONUS VIDEO:
 

Komentari(0)

Loading