Njegoš i pismo koje nikada nije poslao: Da li je vladika zbog ljubavi hteo da napusti crkvu?

Kiza R

20:00

Kultura 0

Pesnik, vladar i duhovnik, ali i čovek sa srcem – Njegoš je voleo jednom u životu, toliko da je bio spreman da se odrekne mantije zbog jedne Italijanke

njegoš
vikipedija

Petar II Petrović Njegoš poznat je kao jedan od najvećih umova srpske književnosti i filozofije. Vladika, pesnik, borac za slobodu i jedinstvo naroda – ali pre svega čovek sa srcem koje je volelo. Iza stroge slike gorštaka i duhovnog vođe, krila se priča o tajnoj ljubavi koja je mogla promeniti tok njegovog života.

Upoznali su se u Dubrovniku, a rastali u tišini

Tokom jednog od svojih putovanja, verovatno 1836. godine, Njegoš je boravio u Dubrovniku – tada važnom kulturnom i diplomatskom centru. Tamo je, po predanju, upoznao mladu Italijanku iz ugledne porodice, čije ime istorija nije sačuvala, ali za koju se veruje da je bila muzikalna, obrazovana i nežne naravi.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Njegoš, tada mlad i još uvek ne do kraja ukalupljen u ulogu vladike, bio je očaran. Njihovo poznanstvo navodno je trajalo nekoliko meseci, a sačuvani su zapisi iz pisama u kojima piše o „ženi čije oči smiruju duh, a rečima podiže srce“.

Pismo koje nikada nije poslato

Legenda kaže da je Njegoš, po povratku na Cetinje, napisao pismo toj ženi. U njemu joj navodno nudi da zajedno odu u Italiju, gde bi napustio sve – tron, mantiju, odgovornost – i živeo život pesnika, slobodan i zaljubljen.

Pismo je, prema predanju, ostalo zaključano u drvenoj kutiji u manastiru. Nikada ga nije poslao. Njegoš je znao da mu dužnost ne dozvoljava takav izbor. Kao vladika, duhovni vođa naroda, nije mogao da se povinuje osećanjima.

Kasnije u životu, u jednom od svojih pesničkih zapisa, napisao je: „Ima u srcu mojem oganj, koji samo jedna ruka mogla je smiriti.“ Mnogi veruju da se to odnosi baš na tu ženu iz mladosti.

Zemaljski vladar, večiti usamljenik

Njegoš nikada nije imao porodicu. Ostao je veran svojoj misiji, narodu i duhovnom pozivu, ali njegovi stihovi i misli sve češće otkrivaju duboku usamljenost i tugu koja se ne može objasniti samo brigama o državi.

Bio je zaljubljen u prirodu, nebo, tišinu – ali, kako pišu neki istoričari, nikada više nije govorio o ljubavi. Taj jedan susret, jedno nepodneto pismo, ostali su duboko urezani u njegovoj duši.

I pesnici ćute kada srce govori

U vremenu kada je dužnost bila iznad svega, Njegoš je izabrao put žrtve. Umro je mlad, sa samo 37 godina, ostavivši narodu „Gorski vijenac“, „Luču mikrokozma“ i stihove koji i danas odzvanjaju u duši svakog Srbina. Ali možda je iza svih tih velikih reči stajala jedna tiha, lična bol – pismo koje nikada nije stiglo.

Komentari(0)

Loading