U srcu srpske tradicije ne stoji crkva, već drvo. Sa uklesanim krstom, zapis čuva uspomene na molitve pod otvorenim nebom i tišinu u kojoj su ljudi verovali da Bog sluša.
Kako drvo postaje zapis?
Drvo — najčešće hrast zbog svoje dugovečnosti i svetog značenja kod Slovena — postaje zapis tek kada se osvešta i u njega se ukleše krst. Taj čin se obično obavlja o velikom prazniku sela (npr. Spasovdan, Đurđevdan), a predvodi ga pravoslavni sveštenik.
Sveštenik okadi drvo, izgovori molitvu, i zatim ureže krst na južnoj strani stabla. Činom osvećenja, drvo postaje zapis — prirodni hram pod vedrim nebom. Oko zapisa se često postavi kamena ili drvena ograda, a svako meštaninovo ponašanje prema drvetu od tada podleže poštovanju i pravilima.
Možda vas zanima:
ZAŠTO SRBI NE GRADE KUĆE BEZ PROZORA I KAKO SU SE BRANILI OD VAMPIRA: Tajna srpske tradicionalne arhitekture!
Srpska tradicionalna kuća nije samo građevina – ona je odraz vekovnih strahova i verovanja. Otkrivamo zašto je "otvaranje" kuće ka suncu bilo vitalno za sreću i kako su se arhitekturom štitili od noćnih mora i zlih sila, uključujući i vampire.
Šta su zavetine, i kako se razlikuju od krsne slave, i zašto se ovaj običaj čuva u Srbiji
Pored krsne slave, koja je zaštitni znak srpskog naroda, postoji još jedan manje poznat, ali jednako važan običaj – zavetina. To je praznik koji ne slavi pojedinačna porodica, već celo selo ili mahala, u znak zajedničkog zaveta svecu zaštitniku.
Možda vas zanima:
ZAŠTO SRBI NE GRADE KUĆE BEZ PROZORA I KAKO SU SE BRANILI OD VAMPIRA: Tajna srpske tradicionalne arhitekture!
Srpska tradicionalna kuća nije samo građevina – ona je odraz vekovnih strahova i verovanja. Otkrivamo zašto je "otvaranje" kuće ka suncu bilo vitalno za sreću i kako su se arhitekturom štitili od noćnih mora i zlih sila, uključujući i vampire.
Šta su zavetine, i kako se razlikuju od krsne slave, i zašto se ovaj običaj čuva u Srbiji
Pored krsne slave, koja je zaštitni znak srpskog naroda, postoji još jedan manje poznat, ali jednako važan običaj – zavetina. To je praznik koji ne slavi pojedinačna porodica, već celo selo ili mahala, u znak zajedničkog zaveta svecu zaštitniku.
Možda vas zanima:
ZAŠTO SRBI NE GRADE KUĆE BEZ PROZORA I KAKO SU SE BRANILI OD VAMPIRA: Tajna srpske tradicionalne arhitekture!
Srpska tradicionalna kuća nije samo građevina – ona je odraz vekovnih strahova i verovanja. Otkrivamo zašto je "otvaranje" kuće ka suncu bilo vitalno za sreću i kako su se arhitekturom štitili od noćnih mora i zlih sila, uključujući i vampire.
Šta su zavetine, i kako se razlikuju od krsne slave, i zašto se ovaj običaj čuva u Srbiji
Pored krsne slave, koja je zaštitni znak srpskog naroda, postoji još jedan manje poznat, ali jednako važan običaj – zavetina. To je praznik koji ne slavi pojedinačna porodica, već celo selo ili mahala, u znak zajedničkog zaveta svecu zaštitniku.
Litije, kolo i tišina pod krošnjom
U mnogim selima širom Srbije, pored livade, na raskrsnici, iznad izvora ili na uzvišenju — raste hrast sa uklesanim krstom. Taj hrast nije samo drvo. On je zapis — sveto stablo koje se ne seče, ne dira, ne skrnavi. U njegovoj senci se ne psuje. Pored njega se ne prolazi galameći.
Zapis se od davnina poštovao kao prirodni hram, mesto molitve u vreme kada sela nisu imala crkve. Sveštenik bi osveštao drvo, najčešće o Spasovdanu ili na dan seoske slave, i uklešao krst u koru. Tu bi se potom obavljale molitve za zdravlje, rodnu godinu i zaštitu od nepogoda.
Foto: Rina
Šta ako neko poseče zapis?
U narodnom verovanju, sečenje zapisa znači izazvati nesreću — i za onog ko poseče i za celo selo. Zabeleženi su slučajevi kada su čak i u vreme turske vladavine ljudi krili zapise, pokrivajući ih granama i blatom, da bi ih zaštitili.
Postoje predanja u kojima se govori o kaznama koje su zadesile one koji su ignorisali svetost drveta: kuga, grad, suša, ili tragedije u porodici.
Živi spomenik prošlosti
I danas se ponegde može naići na zapis: u Gornjoj Trnavi kod Topole, u selima pod Kopaonikom, na visoravnima Homolja, kraj Morave. Stabla stara po nekoliko vekova, još uvek nose krst, ograđena kamenjem ili starom drvenom ogradom.
Za fotografe i putopisce, zapisi su vizuelno moćni — stoje sami, raširenih grana kao ruke u molitvi, dok im se podnožje skriva u travi.
Zapis kao veza sa sobom
U svetu u kojem se identitet meri kroz granice, pasoše i aplikacije, zapis je ono što nas vraća korenu. Ne simbolički — već bukvalno. Drvo koje ne pripada nikome, a čuva svakoga. Mesto gde se Bog tražio bez posrednika, i gde se tišina smatrala govorom.
Crkva u steni kod Lukova: Svetinja tišine sakrivena ispod Kopaonika
Na litici iznad Lukovske Banje, usečena u stenu, stoji tiha crkva posvećena Svetim apostolima Petru i Pavlu – mesto molitve koje ne traži pažnju, ali ostaje u pamćenju
Kako su Srbi prepoznavali „zimski prag“: Običaji uoči Mitrovdana
Dani pred Mitrovdan bili su više od pripreme za slavu – to je bilo vreme kada se kuća smiruje, oganj proverava, a duša podseća da dolazi sezona tišine i sabiranja
Mitrovdan u narodu: Zašto se kaže da „Mitrovdan dolazi s vojskom, a Nikoljdan sa snegom“
Sveti Dimitrije, koga Srbi slave 8. novembra, nije samo vojnik vere – već i granica između jeseni i zime, svetlosti i tame, rata i mira
"Kako može to da znači?!" Ruskinja Aljona šokirana ovim srpskim rečima, jedna joj je posebno nepojmljiva (VIDEO)
Ruskinja Aljona već neko vreme živi u Srbiji, a dok „usvaja“ srpski jezik neke reči je iznenađuju
Zimski dani u manastiru: Tišina, oganj i molitva dok napolju veje
Kad sneg prekrije zidine i svet utihne, srpski manastiri postaju mesta u kojima vreme stane. Unutra – tiha vatra, tiša molitva, i duša koja se vraća sebi.
Komentari(0)