Kako je sve sklono promeni tako je i Beograd nekada izgledao potpuno drugačije od grada kakav danas poznajemo. Pre svega, centar grada nalazio se u Karađorđevoj ulici, a ne u ulici Kneza Mihaila koja je bila daleka periferija.
Na mestu gde je počinjala Gospodska, a danas Brankova ulica, nalazilo i najstarije srpsko prestoničko groblje. Ono se još u 17. veku delilo na Veliko groblje, koje se prostiralo na padinama Zelenog venca, i na Kužno groblje gde su se sahranjivali umrli od zaraznih bolesti, naročito od kuge, koje se nalazilo duž današnje Ulice maršala Birjuzova.
Knez Miloš je uvideo značaj starog jezgra grada, pa je 1826. godine naredio preseljenje varoškog, starog groblja sa Zelenog venca na tadašnju “daleku periferiju” Beograda – Tašmajdan.
Bilo je to prvo “novo” groblje, ali je rastom prestonice i širenjem Beograda na Vračar, Slaviju i Tašmajdan i ono “zastarelo”. Nekih 50 godina nakon prvog seljenja, prestonički pokojnici su ponovo bili spremni za pokret. Tašmajdansko groblje se našlo u sred naraslog grada i postalo je nedovoljno za njegove potrebe.
Inicijativa o novom izmeštanju i pravljenju “novog, novog groblja” pojavila se već 1871. godine, da bi Tašmajdan konačno bio “raseljen” 1927. godine.
I tako je, kao treće organizovano groblje, Beograd dobio svoj “muzej na otvorenom” – Novo groblje.
Novo groblje na mapi:
Komentari (0)