Mnogi zapravo ni ne znaju zašto se na venčanju nosi isključivo bela venčanica.
Pre nego što su počele da se nose bele haljine na venčanju, neveste su oblačile haljine koje su imale, ali koje su nosile samo za vreme praznika. Tada je postojalo verovanje da venčanica treba da bude haljina koja će moći da se nosi i u nekim drugim prilikama, te su stoga birale uobičajene boje koje se ne prljaju tako lako.
Ipak, haljine su se razlikovale u odnosu na socijalni status porodice. Kako su se u to vreme brakovi sklapali iz interesa, posebno među višim slojevima društva, haljina je imala za cilj da porodicu predstavi na najbolji način.
Posebni dodaci kojima su se neveste isticale u odnosu na druge su veo ili venac na glavi. Venac je imao obrednu funkciju – štitio je nevestu od zlih sila, a simbolično je izražavao želju za plodnošću, dok je veo imao ulogu da štiti lice neveste od drugih muškaraca.
Prvo zabeleženo venčanje u beloj haljini bilo je venčanje Filipe od Engleske 1406. godine, a potom i Meri od Škotske kojoj je bela bila omiljena boja. Međutim, taj trend se nije nastavio, neveste su i dalje nosile haljine svih boja, dok je u Skandinaviji naročito bila popularna crna boja.
Bela haljina je doživela popularnost 1840. godine kada su se venčali britanska kraljica Viktorija i princ Albert. Kraljica je na venčanju nosila raskošnu haljinu od bele čipke, a detalji o venčanju su se ubrzo proširili putem novinskih izveštaja, što je uticalo na mnoge neveste da nastave da nose haljinu bele boje na svom venčanju.
Tokom narednih decenija stilovi su se menjali, ali je zadržan običaj da mlada ponese belu venčanicu. Kasnije se proširilo verovanje da bela venčanica simbolizuje nevinost, a to verovanje je opstalo do danas.
Do pedesetih godina 19. veka mlade u Srbiji nosile su gradsku nošnju koja je nastala pod uticajem orijentalnog načina odevanja, tek u drugoj polovini 19. veka, mlade su počele da biraju bele haljine.
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Veliko otkriće kod Prijepolja, arheolozi ostali u čudu: Pronašli pečat koji menja tok celog istraživanja, manastir nije posvećen Svetom Petru i Pavlu, već Svetom Simeonu Mirotočivom
Najnovija arheološka istraživanja sprovedena u manastiru Pustinja kod Prijepolja otkrila su istorijsku istinu koja menja dosadašnja saznanja. Iako se decenijama verovalo da je u pitanju manastir posvećen Svetom Petru i Pavlu, arheolozi su pronašli olovni pečat sa likom Svetog Simeona Mirotočivog, što potvrđuje da je manastir zapravo posvećen ovom svetitelju.
Sveti Luka u srpskom narodu: Dan kada se ne radi, ne svađa i ne kreće na put
Sveti Luka je među najpoštovanijim svecima u srpskom narodu – ne samo kao apostol i lekar, već i kao duhovni štit pred dolazak zime
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Zašto se nekada govorilo da ne valja jesti iz okrnjenog tanjira: Narodno verovanje koje krije više od praznoverja
Na srpskoj trpezi tanjir nije bio samo za jelo – već i ogledalo kućnog reda, zdravlja i duhovnog blagostanja
Komentari(0)