Danas slavimo Prepodobnu KSENIJU RIMLJANKU: Veruje se da će doneti sreću svakoj ženi koja izgovori sledeće reči
Srpska pravoslavna crkva slavi je 24. januara po crkvenom, a 6. februara po gregorijanskom kalendaru
Prepodobna Ksenija rođena je u Rimu kao jedinica ćerka znamenitog senatora. Privučena ljubavlju Hristovom ne htede stupati u brak, kako željahu roditelji njeni, nego, da bi izbegla to, odbegne iz doma tajno sa dve robinje svoje, i dođe na ostrvo Koa, u mesto Milas, gde osnuje devičku obitelj podvizavajući se tu do smrti. Iako beše slaba žena, ipak imađaše mušku izdržljivost u postu, molitvi i bdenju.
Često po celu noć stajaše na molitvi; beše odevena bednije od svih sestara, a na hleb koji jeđaše, često posipaše pepeo iz kadionice. U času njene smrti (+ 450. godine) pojavi se divno znamenje nad devičkim manastirom: venac od zvezda sa krstom u sredini, sjajnijim od sunca. Od njenih moštiju mnogi bolesnici dobiše isceljenje. Robinje njene sledovahu u svemu primeru svoje igumanije, i kada umreše, biše sahranjene, po svojoj želji, kod nogu blažene Ksenije.
Prepodobna Ksenija i danas se smatra zaštitnicom žena. Pripadnice lepšeg pola danas bi trebalo da se suzdrže od bilo kakvog posla. naročito se to odnosi na kućne poslove.
Možda vas zanima:
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Možda vas zanima:
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Možda vas zanima:
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Danas bi trebalo da odete do crkve, zapalite sveću i izgovorite sledeće reči:
“U tebi se, mati, sigurno spase bogolikost, jer si primivši Krst, sledila Gospoda Hrista. Delima si učila prezirati telo, želeći više za dušu stvari besmrtne, zato i sa Anđelima, Sveta Ksenijo, raduje se duh tvoj.”
"OVO JE NAJTEŽA VRLINA KOJU HRIŠĆANIN TREBA DA STEKNE" Vladeta Jerotić je znao kako da se čovek izbori sa teškoćama
Vladeta Jerotić jednom prilikom je jasno objasnio koja je to najteža hrišćanska vrlina koju svaki čovek treba da savlada.
Rođeni i odrasli u muslimanskim porodicama, ovi naši pevači su odlučili da slave slavu po pravoslavnim običajima: Jedan nikada nije ušao ni u džamiju
Pojedini pevači muslimanske veroispovesti odlučivali su da uprkos svojoj religijskoj pripadnosti obeležavaju pravoslavnu slavu. Ova pojava izaziva pažnju javnosti jer osvetljava složene odnose tradicije, identiteta i zajedničkog kulturnog nasleđa na Balkanu
Recept: Tarana sa orasima i medom – slatko jelo iz sirotinjske kuhinje koje danas pravi samo poneka baka
Nije ni kolač, ni doručak, a hranila je generacije. Slatka tarana sa orasima i medom bila je jelo za dane kad nema puno – ali ima duše, volje i tople vode
Zaboravljeni običaj: U novembru se ne ostavlja kuća prazna, makar „da pas laje“
Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Komentari(0)