Carigradski drum, poznat još u rimsko doba kao Via Militaris, a u osmansko vreme i kao Velika džada, jedan je od najvažnijih puteva koji su prolazili kroz Balkan. Povezivao je srednju Evropu sa Carigradom, prestonicom Vizantije, a kasnije Osmanskog carstva. Kroz vekove bio je kičma trgovine, komunikacija i ratnih pohoda.
Rimski početak – Via Militaris
Prvi trasirani put na ovom pravcu podigli su Rimljani još u 1. veku nove ere. Zvao se Via Militaris i išao je od Singidunuma (današnjeg Beograda), preko Naissusa (Niša), Serdice (Sofije) pa sve do Carigrada. Put je bio popločan kamenim kockama, sa mostovima i utvrđenjima duž trase. Pored njega su se razvijala naselja, stanice za odmor i vojni logori.
Srednji vek – trgovačka i vojna arterija
U srednjem veku Carigradski drum je nastavio da bude glavna saobraćajnica Balkana. Njime su putovali trgovci iz Dubrovnika i Venecije, hodočasnici ka Svetoj zemlji, ali i vojske koje su osvajale ili branile Balkan. Kroz Srbiju je ovaj drum išao dolinom Velike Morave, preko Niša ka Pirotu i dalje prema Sofiji. Mnogi srpski vladari, uključujući i Nemanjiće, koristili su ga kao glavnu vezu sa Vizantijom.
Osmansko doba – kičma carstva
Nakon osvajanja Balkana, Osmanlije su Carigradski drum, poznat i kao Velika džada, koristile kao glavnu arteriju svog carstva. Bio je strateški važan za kretanje vojske, a duž njega su podizani hanovi, karavansaraji i česme. Drum je bio i trgovački koridor: karavani su njime prevozili robu između centralne Evrope i Istoka.
Precizna trasa kroz Srbiju išla je od Beograda ka Grockoj, zatim preko Smedereva i Požarevca, dolinom Velike Morave do Ćuprije i Paraćina. Od Niša se put odvajao prema Beloj Palanci i Pirotu, a zatim je preko Dimitrovgrada izlazio u Bugarsku, nastavljajući ka Sofiji i dalje do Carigrada.
Putopisci o Carigradskom drumu
Carigradski drum je vekovima bio u žiži pažnje stranih i domaćih putnika, pa su mnogi ostavili dragocene zapise o njemu. Među njima posebno se ističe Evlija Čelebija, turski putopisac iz 17. veka, koji ga opisuje kao glavni i najživlji drum Osmanskog carstva. On beleži da su duž puta podizani hanovi i karavansaraji, u kojima su putnici i karavani nalazili prenoćište, a na mestima odmora često su postojale i česme. Čelebija naglašava da se tim putem svakodnevno kretala vojska, trgovci i obični putnici, pa je drum neprekidno bio živ i prometan.
U 18. veku Carigradskim drumom putuju i evropski diplomati i istraživači. Njihovi zapisi svedoče da je drum kroz Srbiju bio ključna veza Beča i Pešte sa Carigradom, ali i da su pojedine deonice bile teško prohodne, naročito u vreme kiša i poplava, kada se put pretvarao u blato. Putnici su beležili i opasnosti od razbojnika na pojedinim delovima trase, zbog čega su karavani često putovali u grupama.
Srpski prosvetitelj Dositej Obradović, krajem 18. veka, takođe pominje putovanje Carigradskim drumom u svojim spisima. On beleži da je drum bio pun ljudi raznih jezika i naroda, što svedoči o njegovoj ulozi ne samo kao trgovačke i vojne, već i kulturne arterije Balkana.
Od karavana do savremenih puteva
Carigradski drum bio je u upotrebi vekovima, sve do izgradnje modernih saobraćajnica u 19. i 20. veku. Njegova trasa u velikoj meri poklapa se sa današnjim autoputem E-75 (Koridor 10), koji i danas spaja Beograd, Niš i dalje prema Sofiji i Istanbulu. Tako je nekadašnja „žila kucavica“ Balkana nastavila da živi u savremenom obliku.
"OVO JE NAJTEŽA VRLINA KOJU HRIŠĆANIN TREBA DA STEKNE" Vladeta Jerotić je znao kako da se čovek izbori sa teškoćama
Vladeta Jerotić jednom prilikom je jasno objasnio koja je to najteža hrišćanska vrlina koju svaki čovek treba da savlada.
Rođeni i odrasli u muslimanskim porodicama, ovi naši pevači su odlučili da slave slavu po pravoslavnim običajima: Jedan nikada nije ušao ni u džamiju
Pojedini pevači muslimanske veroispovesti odlučivali su da uprkos svojoj religijskoj pripadnosti obeležavaju pravoslavnu slavu. Ova pojava izaziva pažnju javnosti jer osvetljava složene odnose tradicije, identiteta i zajedničkog kulturnog nasleđa na Balkanu
Recept: Tarana sa orasima i medom – slatko jelo iz sirotinjske kuhinje koje danas pravi samo poneka baka
Nije ni kolač, ni doručak, a hranila je generacije. Slatka tarana sa orasima i medom bila je jelo za dane kad nema puno – ali ima duše, volje i tople vode
Zaboravljeni običaj: U novembru se ne ostavlja kuća prazna, makar „da pas laje“
Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Komentari(0)