Ova glumica do ludila volela čiča Dražu, a on brojne ljubavnice vodio u krevet zbog šok razloga: Ćerka Gordana zbog njega nikad nije htela da rodi svoje dete

Teodora Tojagić

19:00

Kultura 0

Mnoge stvari iz života generala Draže Mihailovića dugo nisu bile ni otkrivene, a onda je isplivala na površinu šokantna stvar - legendari Čiča Draža bio je neopisivi švaler, a za svako svoje neverstvo je imao i dokaze!

draža mihailović
Printscreen

U zavisnosti od političkog stava, Draža Mihailović je bio nacionalni heroj ili nacionalni izdajnik. Komandovao je jedinicama Jugoslovenske vojske u otadžbini, od kojih je većina sarađivala sa okupatorima, a neke su počinile grozne zločine nad partizanima i civilima. Nove jugoslovenske vlasti uhapsile su ga posle rata, a nakon suđenja 17. jula 1946. i streljale. Viši sud u Beogradu rehabilitovao ga je i vratio mu građanska prava koja su mu bila oduzeta 1946. godine. Ali, ni danas mu se ne zna grob i to je poslednja tajna o njemu.

Ali, onu pretposlednju tajnu vođe četničkog pokreta „načeo“ je pre pet godina publicista Pero Simić (1946-2016) u knjizi „Draža Mihailović na krstu sudbine“. U njoj je, uz do tada neobjavljivanje fotografije, Simić pokrenuo priču o ljubavnom životu srpskog „Čiče“.

Posle njega, oglasio se i Milosav Samardžić, nekadašnji izdavač pročetničkog časopisa „Pogledi“ iz Kragujevca i autor brojnih publikacija o JuVO:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

- Imam 26 fotografija Dražinih ljubavnica, kao i nekoliko njihovih pisama. Posvete i pisma pisani su na engleskom, francuskom, bugarskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Zanimljivo, najviše na engleskom!

draža mihailović vikipedija
 

 

Dok je između dva svetskog rata boravio van Srbije kao vojni ataše, tačnije obaveštajac, Draža Mihailović je poput Džemsa Bonda osvajao lepotice. I o tome čuvao i dokaze koji se danas nalaze u arhivu Vojnog muzeja. Upravo tu arhivsku kutiju punu potpisanih fotografija žena i ljubavnih pisama koje su slale pukovniku Mihailoviću, otvorio je Pero Simić.

- Sudeći po imenima Dražinih žena, kao što su Milaška, Bjela, Marija, Dara, Peri, Darlena, Ani, Sonja, Slafna, Navana, Heli, Dorita, Etel, Hilda, Henka, Heri, Barbara... većina ih je bila iz slovenskih zemalja. Sve te lepe žene, čije je fotografije čuvao Mihailović, bile su iz Češke, Poljske, Ukrajine, Rusije, Bugarske, Slovenije i Hrvatske. Ali, među odabranicama njegovog srca našle su se i lepotice iz Rumunije, Mađarske i drugih država Evrope - pričao je Simić svojevremeno autoru ovog teksta.

Samo po imenima žena s kojima je „ljubovao“ i mestima odakle su mu pisale ljubavna pisma s velikom tačnošću može se rekonstruisati Dražino kretanje u vojnih službi!

Između dva rata službovao je na Kosovu, u Skoplju, Sarajevu i Beogradu, odakle je upućen na usavršavanje u Pariz. Kao vojni izaslanik Kraljevine Jugoslavije bio je u Sofiji i Pragu, a po povratku u zemlju službovao je u Ljubljani, Celju i na kraju, pred početak rata, u Mostaru.

Odlasci i rastanci, stalna su tema u pismima njegovih prijateljica, pa je tako na jednoj fotografiji ispisana posveta „Za trajnu uspomenu od Sonje“ i datum „Ljubljana, 24. VII 1937.“ Dama sa šeširom odevena po poslednjoj francuskoj modi ostavila je 3. septembra 1935. godine na Bledu svoju fotografiju Dragoljubu Mihailoviću sa posvetom na francuskom: „Da se zauvek sećate vaše Traute“.

Erotika u jutarnje sate

draža mihailović vikipedija
 

Draža Mihailović se sredinom januara 1920. godine oženio Jelicom Lazareviću. Ali, izvesna Jelena iz Jagodine (ne zna se kog meseca) 1921. godine, kako sama navodi, „u 9 sati ujutru“ piše pismo budućem četničkom komandantu, koje sadrži čak i erotske delove, i tepa mu „milo moje“.

„Mili moj Mali,

Evo sam opet sama, bez mog miloga Dragana, koji je tako daleko od mene i koji se svakim časom sve više udaljava od svoje male Jelene koja te mnogo i iskreno vole. Da li joj veruješ, da li ćeš joj verovati kao što ona tebi veruje, je li mali moj Dragane?

Milo moje, kako mi je beskrajno teško bilo onog trenutka kada je voz krenuo i odneo mi ono što mi je najmilije i najlepše na ovome svetu, ono za šta bi ja svoj život dala. Dragane, što se voz više gubio iz moga vida, što si se ti više od mene udaljavao, to mi je sve teže bilo. Oh, mili moj, zašto su nas razdvojili, zašto su te oteli iz moga zagrljaja? Zar nisi mogao ostati kod tvoje male Jelene, koja bi kraj tebe ležala, ljubila tvoja mala usta, tvoje male oči, milovala te po kosi i onda te umornog uspavljivala na svojim nagim grudima. Nemoj mali da nas zaboraviš, voli nas jer smo to zaslužile. Puno poljubaca primi mili moj bubiću od tvoje mamice koja te puno, puno vole.

Jelena“

I glumice gubile razum zbog Draže

čiča draža vikipedija
 

Postoje i dva ljubavna pisma koje je Draža Mihailović dobio od žena koje su se potpisale kao Mara. Jedna od Mara, kako se navodi, bila je glumica što pokazuje da je Draža i u ono vreme vrlo pažljivo pratio umetnička dešavanja.

„Prva“ Mara piše Čiča Draži 21. juna 1927. godine, i to očigledno u gradu gde je završavao vojne škole jer se mnogo brine o Mihailovićevim ispitima, a naziva ga čak i „bubile“.

„Dragane, Zlatno moje stvorenje.

Znaj da sve delim sa tobom, i radost i tugu, samo mi je žao što sad, kad imaš ove ispite, ti se sekiraš zbog mene - i čak više, mnogo više nego što bi trebalo - a mislim da uopšte nemaš zašto da se sekiraš jer, kunem ti se da sam ovih dana idealno dobra i da to želim da budem uvek.

Da mi se ništa ni slično ne desi, kao ono što sam pogrešila. A što se moga puta tiče, ja osećam isto što i ti. Mnogo mislim na to, ali imam puno poverenja u moje zlatno, jedino bubile koje obožavam...

Tako mi je užasno teško - ne umem prosto da ti to izrazim - ali strašno! Jedva čekam da te vidim sutra. Dragi, ne gubi nikad veru u mene i u našu ljubav - ona je tako lepa i ja je toliko volim. A ti? Kad bi samo i slutio šta sve osećam. Mali. Moj mali Dragane.

Volim te - samo tvoja Mara.“

Iste godine, 1927, ljubavno pismo Draži Mihailoviću šalje i druga Mara, ovog puta glumica. Ona ga uverava u svoju ljubav pošto je očigledno prethodno morala da ga napusti, ali obećava skori povratak.

„Bubice, moj mili.

Znaj, znaj uvek da te obožavam kao malog Boga i nemoj onda biti nesrećan kao danas. Doći ću ja opet, ja mnogo verujem da se ti nećeš promeniti, daj Bože! Pa ćemo opet biti oni naši i ovako srećni; puna sam ljubavi, puna.“

Švaler po zadatku?

draža mihailović Printscreen
 

Pero Simić se godinama bavio i životom „najvećeg sina naših narodna i narodnosti“ Josipa Broza Tita. I nema boljeg sagovornika od njega da odgovori na pitanje: ko je od ove dvojice zakletih neprijatelja bio bolji ljubavnik?

- Uz liderske crte njihovih karaktera, strast za ženama predstavlja najveću sličnost između Tita i Draže. Ali, sudeći po fotografijama do kojih sam došao, Mihailović je na ljubavnom polju imao više uspeha od Broza jer su sve njegove ljubavnice bile veoma lepe, otmene i visoko stilizovane dame - kazivao je Simić.

S druge strane, istoričari na dva pitanja nemaju odgovor. Prvo, zašto je Draža čuvao dokaze svog neverstva koji su mogli da ga kompromituju kod supruge. I drugo, zašto se uopšte upuštao u veze kad je to moglo da ga košta karijere obaveštajnog oficira.

Ako je odgovor na prvo pitanje jednostavniji, da neverni muškarci po prirodi vole i mnogo da se hvale, drugi odgovor zahteva podrobniju analizu. Vojna obaveštajna služba Kraljevine Jugoslavije bila je ozbiljna i ugledna služba, a „švrljanje“ operativaca bilo je nazamislivo. To što je Draža Mihailović kao zavodnik čak i napredovao, može se objasniti samo pretpostavkom da je žene vodio u krevet s određenim obaveštajnim ciljem. Što njemu, ženskarošu u krvi, nije teško padalo.

Zato bi bilo vrlo zanimljivo zaviriti u Dražin karton koji se danas čuva u arhivi Vojno-bezbednosne agencije. Ali, ni Pero Simić ni drugi publicisti do sada nisu uspeli da ga vide. U zgradi VOA danas je izložen samo Dražin sto iz poslanstva u Sofiji.

Slomio srce Rumunki Ani

Dragoljub Mihailović je od maja 1936. do maja 1937. godine bio u Pragu kao vojni ataše. Prethodno je proteran iz Sofije, na zahtev bugarske vlade, zbog kontakata sa, kako je navedeno, „kompromitujućim bugarskim oficirima“. U Pragu je od predsednika Čehoslovačke dobio i Orden belog lava trećeg reda.

Međutim, da kao ljubavnik tokom boravka u Pragu nije mirovao, pokazuje i fotografija koja datira posle njegovog odlaska iz čehoslovačke pretstonice. U arhivu se nalazi slika sa posvetom koju mu je dala vrlo atraktivna plavuša iz Rumunije koja se zvala Ani. Uz datum 4. novembar 1937. godine, Ani je posvetu posvetila „Draganu“, kako su žene, izgleda, oslovljavale Dragoljuba Mihailovića.

Nikad nije kažnjen zbog švaleracije

Zanimljivo je da i pored svih dokaza o burnom ljubavnom životu, Dragoljub Mihailović nikad nije bio kažnjen zbog svojih ljubavnica, iako je vojska Kraljevine strogo vodila računa o moralu svojih pripadnika. Mihailović je, inače, u svojoj karijeri kažnjavan tri puta: jednom je u kafani, uoči ponoći 31. decembra 1919. njegov drug, pripit, držao zdravicu u kojoj je pohvalno spomenuo boljševičku revoluciju. Kada su počeli da mu dobacuju zbog toga, Draža je ustao, repetirao pištolj i dreknuo: „Da vidimo ko je bolji Srbin od mene!“ i za to dobio 15 dana zatvora. Drugi put, 1939, svojim pretpostavljenima poslao je plan za reorganizaciju jugoslovenske vojske na nacionalnoj osnovi: na srpsku, hrvatsku i slovenačku. Odgovor je bio 30 dana zatvora. Toliko je dobio i sledeće godine, pošto je na prijemu u Britanskoj ambasadi održao žestok govor protiv Hitlera. Ali, nikada nije kažnjavan zbog burnog ljubavnog života!

Dražini intimni odnosi u ratu

Draža se ni u ratu nije odricao žena. Samo u Subjelu kod Kosjerića imao je dve ljubavnice - pričao je autoru ovog teksta 2014. tada 90-godišnji Milutin Pantović iz Kosjerića, koji je u ratu bio jedan od komandira obezbeđenja Vrhovne četničke komande. Draža je sa svojom pratnjom u Subjel kod Kosjerića došao 1943.

- Čiča je navraćao u ovom selo zbog jedne udovice. Njoj su muža na Božić 1942. Nemci izveli iz kuće i streljali ga, a ona bila lepa, lepa ko... I lepo se nosila! Čiča nije bio neki lepotan. Nije bio ni stasit, onako srednjeg rasta, reko bi čovek neugledan! Ali imao je čin... Nigde u selu nisi mogao da nađeš odraslo muško! Sve je to prslo na stranu, u partizane ili u četnike, a žene same. Pa kad se pojavi mlad muškarac - čudo! Još ako imaš neki poklon, ako si marka, ako imaš čin... Sećam se, najviše su se cenile svilene marame „vularke“. Nju kad pokloniš ženi, ona sija - pričao je pre pet godina Milutin Pantović.

Godinu dana kasnije, Draža je u Subjel preselio komandu.

- U jednoj od kuća u koju su se uselili četnici Draža se zagledao u domaćicu. Bila je vredna i uredna, kuća joj je blistala. I još je bila otresita, pametno je govorila i gledala čoveka pravo u oči. Ali ni ona nije ostala ravnodušna prema vrhovnom komandantu. Ta žena imala je muža i decu. A njen muž je bio neupadljiv, tih, nekako povijen, ali dobar čovek. Svi smo mi znali za Dražu i tu ženu, mislim da je i njen muž znao - kazivao je Milutin Pantović.

Da li ga se ćerka odrekla?

Generalova ćerka Gordana je živela u centru Beograda, blizu Tašmajdanskog parka. Kao ćerka vođe četničkog pokreta robijala je u šest zatvora i logora: u zatvoru Gestapoa u Ulici kralja Aleksandra, u Glavnjači, pre nego što je odvedena u logor na Banjici. Posle rata ležala je ponovo u Glavnjači a potom u Zabeli, na Golom otoku i Svetom Grguru.

Bila je srpski i jugoslovenski pedijatar i radiolog, zatočenik Banjičkog logora, pripadnik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, borac na Sremskom frontu.

- Udala sam se za jednog pravnika, kratko smo bili u braku, ali nisam želela da imam decu, da moj beleg na njih ne pređe. Još uvek se uplašim kad čujem da je neko ćerki dao ime Gordana - rekla je svojevremeno u ispovesti Duški Jovanić.

Kao student medicine, Gordana nije imala gde da uči, pa je odlazila na Novo groblje, u jednu kapelu koja je bila otključana. Jednom je naišla žena u crnini, majka tu sahranjenog mladića. Rekla je da su joj krajem 1944. sina ubili komunisti. Dodala je da može slobodno tu da uči, jer bi njenom sinu bilo drago kada bi to mogao da zna.

U dokumentu sačinjenom u Beogradskoj komandi Udbe 13. oktobra 1949, zavedenom u dosijeu pod brojem 14895, spis 38, u kojem je pred islednicima ispričala sve o sebi, tom prilikom je otrkila i da li se odrekla oca.

“Šestog aprila 1941, prilikom bombardovanja, nalazila sam se u Beogradu. Kroz par meseci čuli smo da mi se otac nalazi na Ravnoj gori sa izvesnom grupom ljudi. Mislili smo da želi da pruži izvestan otpor okupatoru. U to vreme smo čuli i za pokret partizana. Moja majka se bojala da će Nemci vršiti neke represalije nad braćom i dogovarala se sa njima da idu i oni kod oca. Septembra 1941. godine otišao mi je srednji brat. Neko vreme iza njega otišao je i stariji. Kada su izbili sukobi sa POJ, moj stariji brat se vratio u Beograd sa još jednim drugom koji je bio zarobljen od četnika. To je sve u 1941. Pored toga što sam i ranije imala simpatije za KPJ, odlučnu prekretnicu igrao je momenat 1941. koji mi je ispričao brat… Da su četnici predali 360 omladinaca iz partizanskih redova Nemcima. Od tada im više nikada nisam verovala ma kako da je zapadni radio u početku veličao njihove borbe. Decembra 1941. Gestapo hapsi brata i mamu. Puštaju ih početkom 1942. Marta 1942. godine hapse nas sve i šalju na Banjicu (kao taoce). Maja 1942. sam isključena iz IV razreda gimnazije sa motivacijom da sam anacionalni elemenat. Tada sam bila povezana u gimnaziji. Veza nam je bila Lepa Mitrović. Neko vreme nam je bila veza i neka Danica…" - otkrila je ona u tom dokumentu i dodala:

- Ja nemam moralno pravo da pričam o svom ocu kad sam ga se odrekla onda kada je bilo najteže. Jednostavno, stavljena sam u situaciju da održim govor protiv njega. Nisu me na to čak mnogo ni terali. Dovoljno je što sam tada mislila kao i oni. Nedavno su me na radiju prozivali kao na hipodromu. Javio se neki čovek koji je tvrdio da je video moju fotografiju u novinama onda kada sam držala taj govor. Ne zna tačno kako je sve to izgledalo, ali je siguran da sam zgranula Beograd i da sam bila u tipičnoj 'musolinijevskoj' pozi. Izgleda da je svima dozvoljeno da promene mišljenje. Samo je meni to pravo oduzeto - izgovorila je to kao nekakvu završnu reč u najbolnijem procesu generacijskih zabluda, jer je (o) svom ocu sudila sa nepunih osamnaest godina.

Pogodilo je i slabljenje vida. Od 2012. godine više nije mogla da čita, niti da gleda TV program sa titlovanjem. U to vreme najviše je čitala japansku haiku poeziju. Za operaciju katarakte nije imala volje. Od te godine nije izlazila iz stana. Nije bila bolesna, sem što je mučila kostobolja, kao i metalna šipka u butnoj kosti, ugrađena pošto je udario automobil ispred solitera, 1983. godine. Izdavala je snaga.

Umrla je 2014.godine u Beogradu, u 87. godini života. Pronašao je u njenom stanu zauvek usnulu čoveku iz firme za brigu o starima, koji joj je svakog dana donosio hranu i druge potrepštine.

(Nedeljnik / Pogledi.rs)

Komentari(0)

Loading