Došli na krštenje, a odgovor sveštenika ih šokirao, ubrzo su svima oči bile pune suza: "Kod Svetog Vasilija Ostroškog ide se onda kad vas svetac pozove..."

Teodora Tojagić

19:00

Zanimljivosti 0

Krštenje u manastiru Ostrog mnogima je jedna od životnih želja, a u Crnoj Gori se ne postavlja pitanje gde će onaj ko želi da primi ovu Svetu tajnu to učiniti

Sveti Vasilije
Lepote Srbije/J.J.

Ako ste se pitali kako izgleda grupno krštenje u manastiru Ostrog ili imate želju da prisustvujete jednom od njih, onda će vas ispovest jedne vernice koja je to sama doživela dirnuti i verovatno vam još više učvrstiti tu odluku: 

"Veruje se da se kod Svetog Vasilija Ostroškog ide onda kad vas svetac "pozove", a ne onda kad planirate da posetite ovu veliku svetinju. U to sam se uverila više puta, a poslednji put prošlog septembra kad sam otišla na godišnji odmor u Crnu Goru. Ćerka moje prijateljice oduvek je govorila kako želi da joj budem kuma i nekako se podrazumevalo da ćemo krštenje obaviti pod Ostrogom, ali nismo isplanirale datum. Svi smo mislili da ćemo jednom otići da se raspitamo o onome što je potrebno da pripremimo i da saznamo koliko košta krštenje, pa da ćemo sledeći put potpuno spremni otići pod Ostrog da moja sadašnja kumica Ljubica primi ovu Svetu tajnu.

Krštenje u manastiru Ostrog mnogima je jedna od životnih želja. U Crnoj Gori se ne postavlja pitanje gde će onaj ko želi da primi ovu Svetu tajnu to učiniti. Iako pravoslavnih svetinja ima svuda i svaka odiše posebnom duhovnošću, Srbi iz Crne Gore uglavnom biraju da se krste blizu mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Ćerka moje dugogodišnje prijateljice izrazila je želju da joj budem kuma i nijednog trenutka nismo razmišljali gde ćemo obaviti ovaj svečani čin. Jedini problem je bio što nisam često odlazila u Crnu Goru, a verovala sam da je trebalo da se na licu mesta, u manastiru, raspitamo šta je potrebno da pripremimo za krštenje, koliko dana ranije se zakazuje i kolika je cena.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

U manastir Svetog Vasilija odlazila sam nekoliko puta, uvek neplanirano, uz rečenicu "ako se put otvori" i uvek sa posebnom zahvanošću. Duhovna blagodat koju svako ko ode da se pomoli pred moštima Svetog Vasilija Ostroškog je nemerljiva, pa sam godinama sa prijateljima išla pod Ostrošku gredu. Prošle godine septembar je bio kišovit i hladan, kao da je početak novembra. Letovanje u Crnoj Gori se pretvorilo u "jesenovanje", sa sve kupovinom jakne da bi se ikako izdržalo osam stepeni pokraj mora. Ipak, bila je to prilika da se češće viđam sa prijateljima iz Podgorice.

Jedne večeri smo se, potpuno spontano, dogovorili da za vikend odemo pod Ostrog, uvek uz rečenicu "ako nam se otvori". I "otvorilo" se, baš u nedelju, kad je bilo desetak stepeni, uz laganu kišu. Želeli smo da se poklonimo moštima Svetog Vasilija Ostroškog, upalimo sveće i ostavimo imena za molitve, i da se ujedno raspitamo o svemu što bi trebalo da uradimo da bi se Ljubica krstila.

Uvek nam je bila praksa da od donjeg do gornjeg manastira idemo pešice, iako postoji savršeno asfaltiran put kojim bismo automobilom stigli za pet minuta. Ali, kad vidite onu svetinju u steni, sve i da niste vernik nekako vam bude neprijatno da zdravi i pravi idete automobilom do večne kuće Ostroškog čudotvorca. Uz to, put kroz šumu je čaroban, iako morate da savladate nekoliko stotina stepenika i da dobro pazite da se ne okliznete.

Tako smo se i prošlog septembra parkirali kod donjeg manastira, koji je zapravo crkva Svetog novomučenika Stanka, pa je Ljubičin tata predložio da odemo da se raspitamo šta nam je potrebno za krštenje i da onda nastavimo pešice kroz šumu do gornjeg manastira i kivota Svetog Vasilija. Kod donjeg manastira već je bilo ljudi. Videli smo dvojicu sveštenika i pitali ih gde da se raspitamo za krštenje.

– Samo uđite u crkvu i zakažite, biće naredno krštenje za pola sata – rekli su nam.

Bili smo iznenađeni. Zar je moguće da nam niko neće tražiti belo platno za kumče, posebne sveće, moju krštenicu iz crkve...? Bila sam kuma nekoliko puta, i na krštenju, i na venčanju, i procedura je bila prilično zahtevna - doduše, uvek u Srbiji. Zar je u Crnoj Gori sve tako jednostavno?

Da skratim – jeste. Nepunih pola sata pre podneva pitali smo šta nam je potrebno za krštenje i dobili jednostavan odgovor: dobra volja, potvrda "na reč" da sam krštena (valjda u crkvi niko neće lagati da je kršten), sveća i belo platno za kumicu koji su koštali oko pet evra. Pitali smo, naravno, koliko košta sam čin krštenja, odnosno koliko iznosi propisana tarifa.

– Samo krštenje se ne plaća, svako daje koliko želi, odnosno koliko može – rekao nam je sveštenik.

Ljubičina mama je dala svoje, muževljeve i Ljubičine podatke, ja sam izdiktirala svoje i ubrzo je počelo grupno krštenje: sedmoro kumića i sedmoro kumova, uz roditelje i prijatelje koji su se okupili u malenoj svetinji, i naravno sveštenika koji je obavio svečani čin. Najpre molitva Oglašenja, pa tri molitve zaklinjanja, pa odricanje od Satane, pa sjedinjenje sa Hristom, pa čitanje Simvola vere, pa osvećenje vode, osvećenje ulja, krštenje, pa miropomazanje, obilazak tri kruga oko krstionice, umivanje i postriženje kose.

Gledala sam lica kumova i svima su oči sijale od suza; tek kasnije, kad mi je Ljubičina mama pokazala fotografije, videla sam da sam i ja bila na ivici suza, a da to tokom čina krštenja uopšte nisam registrovala.

Ako se pitate da li se grupno krštenje razlikuje od onog pojedinačnog, odgovor je - da. Iako je sveštenik uradio sve što se inače radi i na pojedinačnom krštenju, prisustvo grupnom krštenju je neopisiv osećaj. Da li zato što je svetinja manjih dimenzija, pa imate drugačiji osećaj bliskosti sa do tada apsolutno nepoznatim ljudima, da li zato što tad na poseban način osvestite da "Hristos između nas jeste i biće", tek grupno krštenje je duhovni doživljaj koji ću nositi u sebi do kraja života.

Moja kumica Ljubica imala je jedan jedini strah pre nego što će postati "pastir Crkve Hristove" – da li će morati da čita "Simvol vere" pred svima ili ne. Malo je stidljiva za tu vrstu javnih nastupa - ipak ima samo deset godina. Sveštenik to nije tražio, pa joj je laknulo i Svetu tajnu krštenja primila je s velikom radošću.

Po završetku čina jedni drugima smo čestitali krštenje, a onda, po običaju, krenuli pešice kroz šumu do gornjeg manastira i kivota Svetog Vasilija. U manastirskoj prodavnici kupili smo brojanice u znak sećanja na taj, za Ljubicu i mene, kao i za njene roditelje i brata važan dan. Napravili smo i nekoliko fotografija ispred gornjeg manastira za uspomenu. Ono što će, međutim, ostati kao najlepša uspomena je blagodat koja se razlila po svima nama tokom čina krštenja. Ali, ta blagodat je ujedno i obaveza i moja i moje kumice – da delima dokažemo da smo je bile dostojne u blizini mošti Svetog Vasilija Ostroškog."

(Blic)

Tagovi:

Komentari(0)

Loading