Tupižnica – planina tišine i zmija: Neistrađena divljina istočne Srbije

Jadranko Žugić

12:00

Turizam 0

Zaboravljena planina između Boljevca i Knjaževca skriva moćnu tišinu, retke vrste i staze koje niko ne obeležava, ali ih priroda pamti

Tupižnica
Shutterstock

Na istoku Srbije, tamo gde se Stara planina polako spušta prema Timoku, nalazi se Tupižnica – planina za koju skoro niko ne zna, a još manje ljudi je posetilo. Bez ski-centara, bez kampova, bez buke. Samo vetar, trava, kamen i – tišina. Iako se nalazi između Boljevca i Knjaževca, i sa vrha se vidi pola Srbije, Tupižnica nije na turističkim mapama. A upravo zato je – netaknuta.

Gde se nalazi i kako izgleda

Tupižnica se prostire između sela Bučje, Glogovac, Debelica i Štrbac, sa najvišim vrhom Bučanski kamen, visokim 1.160 metara. Iako ne zvuči visoko, planina se izdiže iz niske okoline, pa izgleda moćno i usamljeno. Nema asfalta, samo šumski putevi i kozje staze, a oni koji se upute gore – najčešće su planinari, lovci ili čuvari prirode.

Planina zmija i biljaka koje leče

Tupižnica je poznata u narodu kao planina zmija, ali ne u lošem smislu. Ovde žive brojne vrste gmizavaca, uključujući poskoka, beloušku, pa i retke vrste poput šarke. Meštani će vam reći da zmije ovde ne napadaju – „čuvaju planinu od zlih ljudi“.

S druge strane, na Tupižnici raste više od 150 vrsta lekovitih biljaka – od vranilove trave i kantariona, do retkog timijana koji raste samo na belim stenama. Mnogi iz okoline dolaze da beru bilje u rano proleće i kasnu jesen, kad je planina najlepša i najmirnija.

Staze koje niko ne obeležava

Ovde nema planinarskih markacija, niti uređenih staza – i upravo zato Tupižnica privlači one koji žele da se izgube. Najčešći pristup je iz sela Bučje, odakle vodi neformalna staza ka vrhu. Uspon traje oko 2–3 sata, u zavisnosti od kondicije i opreme. Nema izvora, nema planinarskog doma, ali ima – pogleda koji oduzima dah. Na vrhu, kad je vedro, vidi se Rtanj, Ozren, pa i Skopska Crna Gora.

Legenda o „tupoj tišini“

Meštani veruju da je planina dobila ime po „tupoj tišini“ koja se tamo spušta uveče. Nema jeke, nema ptica, nema pasa. Samo tišina koja „seče uši“. Kažu da je to tišina predaka, koji i dalje čuvaju planinu, i da zato niko ne sme da galami. Zmije, tišina i vetar – to je sveto trojstvo Tupižnice.

Zaboravljena, pa možda i sačuvana

Tupižnica je danas zapostavljena i od države i od turizma, ali možda baš zato – ostaje slobodna. Nema đubreta, nema buke, nema komercijalizacije. Samo ljudi koji znaju gde idu, šta traže i šta poštuju. Planina nije laka, ni pitoma – ali jeste autentična i surovo lepa.

Ako tražiš mesto da budeš sam sa sobom, bez selfija, bez mreže i bez frke – Tupižnica te čeka. Samo ponesi poštovanje i dobre cipele.

Tagovi:

Komentari(0)

Loading