Smederevska tarana: Domaća testenina koja se sušila na ćebetu i mirisala na bakinu kuću

Jadranko Žugić

15:00

Gastronomija 0

Nekada nije bilo fabrika testenine – samo ruke, brašno, jaja i veliko ćebe rašireno po sobi. Tarana je bila doručak, ručak i lek za dušu.

testenina
Shutterstock

U starim smederevskim kućama, naročito u vreme jeseni, na stolicama, stolovima i šarenim vunenim ćebadima mogla se videti razastrta – tarana. Sitna domaća testenina, ručno napravljena, sušena na suncu i vetru, korišćena za čorbe, mlečne supe, ali i kao samostalan obrok. Nije bilo deteta koje je nije jelo, niti domaćice koja nije znala da je pravi. Danas je gotovo zaboravljena – zamenjena industrijskim rezancima. A miris koji je ostavljala dok se sušila još uvek živi u sećanjima.

Šta je zapravo tarana?

Tarana je vrsta domaće, sušene testenine, pravljena od jednostavnih sastojaka: brašno, jaje, malo soli i kap vode. Testo se mesilo čvrsto, sušilo kratko, pa se zatim ribalo ili trljalo rukama da se dobiju sitni komadići – ne veći od zrna pirinča. U nekim kućama su sečeni i na kockice, u drugim ostavljeni da se sami krune dok se suše.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Sušenje na ćebetu – ritual sam po sebi

U vreme kad nije bilo sušilica, tarana se sušila na starom vunenom ćebetu, koje se prostiralo po krevetima ili podu. Povremeno se prevrćala rukom, da se ne bi slepila i da se osuši ravnomerno. U sobi je tada mirisalo na brašno, jaja i nešto neobjašnjivo poznato. Deca su kradom grickala nesuvu taranu, i dobijala ukor:
„Ne jedi sirovo, dobićeš grčeve!“

Upotreba u jelima – više od supe

Tarana se najčešće koristila u:

mlečnoj čorbi – kuvala se u mleku i dodavala kašičica šećera
pilećoj supi – umesto rezanaca, za gušću i hranljiviju varijantu
čorbama sa povrćem – posebno sa lukom i paprikom
– a ponegde i kao samostalno jelo – skuva se na vodi, pa prelije mašću i sirom

U teškim danima, tarana je bila zamena za hleb, pastu i doručak u jednom.

Porodično nasledstvo

U mnogim porodicama, pravljenje tarane je bilo prava mala porodična proizvodnja. Nije se pravila za dan-dva, već u većim količinama – za celu zimu. Čuvala se u platnenim kesama, u kredencima, daleko od vlage. U nekim delovima Srema i Banata, tarana se čak slala poštom rodbini u Beograd – kao znak pažnje i ljubavi.

Danas – zaboravljena u gradskoj kuhinji

U moderno vreme, taranu retko ko pravi. Ima je da se kupi na pijacama, ali to više nije isti ukus. Čista jaja, brašno bez aditiva, ruke koje je prave bez vage – sve to je deo čarolije koju industrija ne može da ponovi.

Starije žene u Smederevu još uvek kažu:
„Kad me boli želudac – ja samo tarane i mleka. To je lek, ne hrana.“

Vreme je da se vrati

Ako imate slobodan dan, jaja, brašno i ćebe koje ne koristite – probajte da napravite taranu. Ne zbog nostalgije, već zato što je to hrana koja zna da je deo vaše kuće.

 

Komentari(0)

Loading