Njegova poezija bila je tamna, puna slutnji i bola — a život još mračniji. Vladislav Petković Dis, pesnik izgubljenih duša, predvideo je sopstveni kraj stihovima koji danas zvuče kao epitaf. U smrti, pronašao je mesto koje mu za života nisu priznali.
Život između svetlosti i senke
Vladislav Petković Dis rođen je 1880. godine u Zablaću kod Čačka, u tišini Šumadije, ali je njegov život bio sve osim tih. Bio je profesor, novinar, ratni dopisnik, ali pre svega pesnik koji je ranije nego što je trebalo pogledao u tamniju stranu sveta.Dis je u književnost uveo emocije koje su bile granične – teskoba, slutnja, osećaj neizbežnog kraja. Njegov lični život pratio je osećaj odbačenosti i neshvaćenosti: povučen i melanholičan, često osporavan, nije pronašao mesto među tadašnjim beogradskim pesničkim krugovima.
Dani u Beogradu: ljubavi, poezija i prijateljstva
Možda vas zanima:
Utopio se u moru, ćerka mu izgorela živa, a sin nestao: "Ukleti pesnik" prorekao sopstvenu smrt, njegova poslednja poruka ženi lomi i najtvrđa srca
Zbirka "Utopljene duše" bila je prva pesnička zbirka Vladislava Petkovića Disa, objavljena 1910. godine. Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku... - glasili su stihovi objavljeni u ovoj zbirci, koji su se na čudan način obistinili, kao da je pesnik predvideo sopstvenu smrt.
KAFANSKE ZORE U ĐURINIM OČIMA Jakšićev život je bio bunt i bol, porodica gladna, a on u nemilosti života
Jedino se sa kafanskim osobljem nikad nije sukobio…
Možda vas zanima:
Utopio se u moru, ćerka mu izgorela živa, a sin nestao: "Ukleti pesnik" prorekao sopstvenu smrt, njegova poslednja poruka ženi lomi i najtvrđa srca
Zbirka "Utopljene duše" bila je prva pesnička zbirka Vladislava Petkovića Disa, objavljena 1910. godine. Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku... - glasili su stihovi objavljeni u ovoj zbirci, koji su se na čudan način obistinili, kao da je pesnik predvideo sopstvenu smrt.
KAFANSKE ZORE U ĐURINIM OČIMA Jakšićev život je bio bunt i bol, porodica gladna, a on u nemilosti života
Jedino se sa kafanskim osobljem nikad nije sukobio…
Možda vas zanima:
Utopio se u moru, ćerka mu izgorela živa, a sin nestao: "Ukleti pesnik" prorekao sopstvenu smrt, njegova poslednja poruka ženi lomi i najtvrđa srca
Zbirka "Utopljene duše" bila je prva pesnička zbirka Vladislava Petkovića Disa, objavljena 1910. godine. Od rođenja spremna stoji, mene čeka moja raka, da odnesem sve što imam u dubinu u duboku... - glasili su stihovi objavljeni u ovoj zbirci, koji su se na čudan način obistinili, kao da je pesnik predvideo sopstvenu smrt.
KAFANSKE ZORE U ĐURINIM OČIMA Jakšićev život je bio bunt i bol, porodica gladna, a on u nemilosti života
Jedino se sa kafanskim osobljem nikad nije sukobio…
Dis je živeo skromno, radeći kao profesor i novinar. Iako je bio zatvoren i duboko emotivan, imao je bliske prijatelje među umetnicima i književnicima. Najprisnije se družio sa pesnikom Milošem Cvetićem, a poznavao je i Jovana Skerlića, iako ga je ovaj kritikovao zbog njegovog pesničkog stila. Bio je blizak i sa Branislavom Nušićem, koji je znao da ceni njegovu lirsku dubinu, iako mu je sam Dis delovao pomalo „iz drugog sveta“.
Zaljubio se u Hristinu-Tinku Todorović, devojku iz ugledne porodice, sa kojom se kasnije oženio. Imali su dvoje dece. Njihov brak bio je stabilan, ali je Dis često patio zbog nedostatka sigurnosti i novca, što je dodatno produbljivalo njegov pesimistički pogled na svet. Često je odlazio u kafanu „Zlatna moruna“, gde su se okupljali književnici i umetnici, i govorio o stihovima kao o proročanstvima, a ne samo umetnosti.
„Možda spava“ i druge slutnje
Njegove pesme kao da su ispisane nad sopstvenim grobom. Najpoznatija zbirka, simbolično nazvana „Utopljene duše“ (1911), dočekana je sa podsmehom u tadašnjoj književnoj javnosti.Kritika nije imala sluha za njegovu tamnu estetiku, sve dok se upravo taj mračni ton nije podudario sa mračnim vremenima Prvog svetskog rata.
Dis u ratu: beležnik propasti i bola
Kada je izbio Prvi svetski rat, Dis se nije borio sa puškom, već perom. Bio je ratni izveštač pri Ministarstvu vojske i mornarice Kraljevine Srbije. Njegovi tekstovi objavljivani su u listovima poput „Politike“ i „Srpskog književnog glasnika“, gde je opisivao patnju, izgnanstvo, borbu i dostojanstvo vojnika i civila. U njegovim izveštajima mešali su se lirski ton i dokumentarna preciznost, a neki su ga nazivali „pesnikom povlačenja“. Posebno se istakao izveštajima sa Solunskog fronta i tokom boravka u Krfu, gde je, pored zapisivanja, pomagao i oko prevoda i kulturnih aktivnosti među izgnanicima.
Torpedo u Jonskom moru
Godine 1917. Dis je bio deo srpske vojske koja se povlačila preko Albanije. Posle oporavka na Krfu, ukrcao se na francuski brod „Italija“ kako bi putovao dalje — ali brod je torpedovala nemačka podmornica u Jonskom moru, blizu ostrva Vido. Njegovo telo nikada nije pronađeno.
Ironično, njegova pesma „Možda spava“ počinje stihovima: „Ja ne znam gde je ona sada...“ a završava sa: „Možda spava pod vodom.“ Kao da je, pesničkom intuicijom, Dis naslutio sopstvenu smrt.
Večito osporavan, večito živ
Disov poetski jezik nije bio po volji tadašnjim formalistima, ali je u narodu, među kasnijim piscima i običnim čitaocima, stekao kultni status. Njegove pesme se danas uče u školama, a njegov grob, iako bez tela, nalazi se u duhu svag ko se pita kako pesnik može da vidi dalje od drugih. Dis nije umro u pesmi — on je postao pesma.
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Komentari(0)