Njoj je Vuk Karadžić do groba bio zahvalan: Prva srpska književnica 3 puta se udavala pa testamentom sve ostavila u šoku
Eustahija Arsić, rođena 14. marta 1776. u Irigu je prva srpska književnica i vlasnica biografije kakvom se ne mogu pohvaliti ni znatno modernije i naprednije kulture u to vreme.
Spakovala je u svojih 66 godina makar tri biografije – jednu književnu, drugu kao istinska i prevažna dobrotvorka, i treću – kao žena.
Iako je rođena u Irigu, mestu koje je sama divno opisala kao ono gde se rađaju izuzetni ljudi, odrasla je u Aradu, za našu istoriju i kulturu jednom od bitnijih gradova. Odrasla je u familiji u kojoj se očito polagalo na obrazovanje, sve u duhu prosvetiteljstva s čijim su idejama bili upoznati i širili ih učeniji Srbi.
Takvi temelji u kojima se buduća pesnikinja obrazovala u prirodnim i društvenim naukama, u jezicima – govorila je najmanje četiri – i naravno u književnosti, stvarali su osim šireg ličnog obrazovanja i mogućnost slobodnog, odnosno slobodoumnog razmišljanja, individualizma. Od čega je samo korak bio do svesti o položaju žena i budućeg vlastitog angažmana i poborništva obrazovanja i školovanja žena.
Možda vas zanima:
Poslednji potomak Vuka Karadžića plod je vanbračne afere: Za dlaku izbegao smrt, pa se okrenuo Bogu - slavu stekao posthumno
Od trinestoro potomaka Vuka Karadžića nadživeli su ga samo dvoje, a ovo je interesantna priča o njegovom poslednjem potomku
Umro od teškog zapaljenja mozga, a grobari su ostali u čudu kad su podigli kovčeg u kojem je bio Vuk: Dugo se pričalo da nije u njemu bio
O njegov smrti malo se zna, a prema nekim podacima umro je od meningitisa, odnosno zapaljenja mozga
Možda vas zanima:
Poslednji potomak Vuka Karadžića plod je vanbračne afere: Za dlaku izbegao smrt, pa se okrenuo Bogu - slavu stekao posthumno
Od trinestoro potomaka Vuka Karadžića nadživeli su ga samo dvoje, a ovo je interesantna priča o njegovom poslednjem potomku
Umro od teškog zapaljenja mozga, a grobari su ostali u čudu kad su podigli kovčeg u kojem je bio Vuk: Dugo se pričalo da nije u njemu bio
O njegov smrti malo se zna, a prema nekim podacima umro je od meningitisa, odnosno zapaljenja mozga
Možda vas zanima:
Poslednji potomak Vuka Karadžića plod je vanbračne afere: Za dlaku izbegao smrt, pa se okrenuo Bogu - slavu stekao posthumno
Od trinestoro potomaka Vuka Karadžića nadživeli su ga samo dvoje, a ovo je interesantna priča o njegovom poslednjem potomku
Umro od teškog zapaljenja mozga, a grobari su ostali u čudu kad su podigli kovčeg u kojem je bio Vuk: Dugo se pričalo da nije u njemu bio
O njegov smrti malo se zna, a prema nekim podacima umro je od meningitisa, odnosno zapaljenja mozga
Kasnije, već kao odrasla upoznaje se i sa za nju ključnim delima – čita Jovana Rajića i Atanastija Stojkovića, a kao i kod gotovo svih budućih intelektualaca te generacije, izvesno najvažniji susret jeste onaj s pisanjem i idejama veličanstvenog Dositeja Obradovića.
Kasno počinje pisati i još kasnije objavljivati – tek 1814. izdaje, i to anonimno, svoj prvenac „Sovjeti maternji“, poučno-didaktički rad u duhu vremena, u spoju stihova i proze. Pored toga objavila je još jednu knjigu, „Poleznaja razmišlenija o četireh godištnih vremeneh“. Nakon toga nije više mnogo pisala, a dela su joj više imala famu što ih je napisala slobodoumna i obrazovana žena, nego što su verojatno bila čitana. Do smrti, 1843. godine, bila je gotovo zaboravljena.
Strahovito potresna je njena molba u stihu, preklinjanje da je ne zaborave: „Spomenite mja so pjesnimi, ljubimci muzi, tu ja žertvu potrebujem blagodarnosti”. Ovaj prvi, bolni „Spomenite mja so pjesnimi”, svakoga ko se još seća moderne naše poezije odmah će podsetiti na Trifunovićev „pamtite me po pjesmama mojim…”. Na nesreću, s Eustahijom Arsić dugo nije bilo tako, a možda ni uopšte, i razlozi po kojima je danas upamćena uglavnom su vanknjiževni.
Štaviše, ona nije bila ni upamćena, nego su je ponovo počeli otkrivati književni istoričari i urednici poput Andre Gavrilovića i Ilije Ognjanovića Abukazema tek pred kraj stoleća, u doba kraja romantizma već.
Razlog manje poznatosti, osim u polnom i rodnom problemu, leži najvjerovatnije i u Eustahijinom stilu pisanja i ponajprije jeziku. Pisala je slavenoserbskim, jezikom srpskih prosvetitelja, bliskim Dositeju, odnosno stilom koji pokušava napraviti iskorak prema narodnom jeziku, ali zadržava arhaičnu, hibridnu crtu i učenu visokoparnost već tada preživelog stila i rečnika.
Nakon nacionalne, dolazi i vreme lingvističke revolucije i kopernikanskog obrata srpskoga i južnoslavenskih jezika – odnosno tačnom metaforom: vreme vukovskog obrata. Zanimljivo je onda da je Vuk pokazivao otvoreno poštovanje i hvalu ka Eustahiji Arsić.
To je onaj drugi deo biografije Eustahije Arsić – fantastične dobrotvorke. A upravo u slučaju, uviek s parama kuburećeg Vuka, nalazi se najljepši i najdirljiviji primer velikodušnosti Eustahijine.
Ovu, kako je Vuk svojom hercegovačkom bistrinom laskajući zove „blagodarnom i visokoučenom gospođom”, on je molio da nađe pretplatnike za zbirku njegovih sakupljenih narodnih pesama, tog današnjeg blaga našega roda i kulture. Eustahija Arsić skupila je stotinjak imena abonenata koji su platili uredno svoj deo. U potresnom epilogu otkrilo se da je prodala samo nekoliko primeraka njegove knjige, a sve ostalo kupila je sama i podelila, šireći artefakt revolucije apostola novoga jezika – ovoga našega današnjega kojim i sad pišemo.
Treća njena biografija unutar istoga života, ona koja bi bez sumnje bila najprivlačniji i najprovokativniji materijal za zamišljeni film o njenom životu, spada u mutan predio gde se ukrštaju javno, društveno i privatno, lično – žensko, štaviše erotsko.
Ne može se ni zamisliti kako mora da je u ono doba, na istočnom rubu jedne konzervativne monarhije, izgledala činjenica da se jedna žena udavala tri puta i rastajala od dva muškarca. To bi bio skandal neopisivih razmera i u jednom Parizu toga vremena, a kamoli u ovim našim krajevima.
Prvi brak Eustahijin bio je s nekim trgovcem u Koprivnici, drugi u Karlovcu, s izvesnim bogatašem koji je dobio i titulu plemića pa je od toga časa i ona sama postala Eustahija plemenita Arsić. Da takva žena, iz visokog društva, izađe iz braka pa još i nekažnjeno, bez stigme, to mora da je bio unikum vremena.
Ne samo od strane malograđana, nego osuda je dolazila i od kolega po peru, pa tako smušeni Joakim Vujić negde piše kako je Eustahija „u supružestvu veoma neščasna bila”, dok joj po drugom izvoru „ni nevera nije bila strana”. Kad Vujiću bude financirala od vlastitih para njegovo „Životoopisanije”, nakon toga će ta brakolomka za njega postati „blagodarna do poslednjeg dihanija”.
Ostavši udovica i bez poroda ona ipak nesebično i bez gorčine, pre smrti 1843. sastavlja testament i sve ostavlja drugima: prijateljima, crkvama, bolnicama, školama i za samu Maticu srpsku, kao i novac od kamata za siromašne udovice.
(p-portal.net)
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)