Na prvi pogled, to je običan izvor — miran, gotovo nepomičan. Ali oni koji su pokušali da ga uzmu u šake kažu da je hladniji od svake planinske vode i da u njoj nema života. Ni ribe, ni trave, ni insekta na površini. Kao da je vreme tu stalo.

Stari ljudi iz sela pričali su da mrtva voda ne leči, kao što to čine drugi izvori po Srbiji, već oduzima — snagu, volju, ponekad i sećanja. Verovalo se da je nastala na mestu gde je nekada davno počinjena velika nepravda, pa je zemlja sama zadržala tugu u dubini.

Niko nije dolazio tamo noću. Kažu da se tada površina vode blago talasa, iako nema vetra, i da se u njoj ne vidi sopstveni odraz — već nešto drugo, nešto što ne pripada ovom svetu.

I danas, kad magla siđe niz Rudnik i prekrije staze, retki koji prolaze tim krajem zaobiđu izvor u širokom luku. Ne iz radoznalosti, već iz poštovanja. Jer neke vode nisu namenjene da se piju — već da se pamte.

Evo proširene, mračnije verzije, sa više legendi i misterije — kao priča koju bi pričali stariji meštani.

Mrtva voda na Rudniku