Deda Đorđe na najbolji način pokazuje da su godine samo broj na papiru i da kad se radi ono što se voli, odlazak u penziju ne mora da znači napuštanje svoje profesije.

Zanat je izučio još davne 1949. godine i težak ispit položio pred tadašnjom stručnom komisijom. Od tog posleratnog vremena, pa sve do danas, Đorđe ne samo da je šio odela za Užičane, već su se njegove panatalone, ali i suknje, nosile u jednom od centara evropske mode, u Parizu.

- U Francusku sam otišao na odmor, da vidim ta svetla Pariza, ali sam zapazio oglas u kom su tražili krojača, pa sam se prijavio. Rekao sam im da sam Jugosloven, da imam zanat i da bih rado šio kod njih. Primili su me bez velikog ubeđivanja. Šio sam sve, muška i ženska odela, radio čak i po 14 sati, ali nisam se žalio. Dnevnica je bila dobra i zadovoljni smo bili i gazda i ja - kaže deda Đole za RINU.

Nudili su Parižani ovom Užičaninu da ostane u Parizu, ali Đorđe je ipak odlučio da se vrati u svoj rodni kraj, jer, kako kaže, tamo ne bi imao život, već bi mu za sva 24 sata, koliko traje dan, bili potrebni samo radno odelo i pidžama, a on tako nešto nije mogao da prihvati.

I tako je Đorđe šio za mnoge u Zlatiborskom okrugu, dolazili su kod njega na probe i šoping, ali s razvojem tekstilne industrije, posla za krojača bilo je sve manje, pa se ovaj vispreni Užičanin odlučio da šije ono što niko drugi neće - srpske šajkače.

Najpoznatija srpska kapa od davnina je čuvala srpske glave kako od bolesti, prirodnih nepogoda, tako i od ratnih poraza. Šajkača datira još od 18 veka, a kasnije se odomaćila u svakodnevnom životu, pa je uglavnom nose stariji muškarci u seoskim zajednicama. Užičanin Đorđe Jokić i u desetoj deceniji šije i kroji šajkače i za njega one nisu samo obične kape, već identitet srpskog roda.

- Šajkače, šubare i šapke najviše se kupuju na Saborima i vašarima, a ima i naših koji su se rasuli po čitavom svetu i vole da ih nose, tamo u tuđini.Njih nije sramota, a ovde , kod nas, nose ih najviše stariji, koji se ne odriču tradicije”, kaže deda Đorđe.

Ono što posebno raduje jeste da se poslednjih godinu dana šajkače vraćaju na glave mladih.

- U poslednje vreme , mladenci i svatovi odlučuju se za šajkaču, pa neretko se dešava da se u svatove ide upravo sa našom nacionalnom kapom, što me posebno raduje jer tradicija i identitet srpskog roda najbolje se oslikava upravo kroz šajkaču”, dodaje deda Đorđe.

Razvoj tehnologije  na mnoge zanatske radnje stavio je katanac, a u ulici gde je Đolova radionica, samo su retki opstali a upravo ovaj vredni Užičanin, poreklom iz zlatiborskog sela Kačer je jedan od njih. On čuva od zaborava ne samo srpske šajkače, već i stari zanat ali i našu tradiciju.