Kako je izgledala tkanica i ko je pravi
Tkanica je bila široka između 6 i 10 centimetara, tkana na domaćem razboju, najčešće od crvene, crne i bele vune. Boje su imale značenje — crvena protiv zlih pogleda, crna da upije tugu i bol, a bela da donese svetlost i mir. Tkale su je isključivo žene iz porodice, najčešće majka, svekrva ili tetka, i to u tišini, bez svedoka.

Kada se nosila i kako
Tkanica se obmotavala oko donjeg dela stomaka, ispod odeće, i nosila se od trećeg meseca trudnoće do porođaja. Nije se vezivala u čvor, već se preklapala i pričvršćivala drvenom iglom ili šnalom, kako se ne bi „zatvorila“ sudbina deteta. U nekim krajevima, imala je i ušiveni končić iz bebine kolevke, ili osveštan konac iz manastira.

Verovanja i zabrane
Verovalo se da tkanica štiti od uroka, „zlih očiju“ i zlih jezika, ali i od iznenadne tuge ili snažnih emocija koje bi mogle da naškode detetu. Trudnica nije smela da govori da je nosi, niti da je pokazuje. Ako bi se tkanica izgubila, to se smatralo lošim znakom. Posle porođaja, nije se bacala — čuvala se u sanduku, uz bebinu prvu odeću.

Zašto se običaj izgubio
S razvojem savremene medicine, mnogi su ovakve običaje smatrali sujeverjem. Generacije rođene posle Drugog svetskog rata sve ređe su nastavile ovu praksu, iako su pojedine porodice nastavile da tkanicu prave, makar iz poštovanja prema tradiciji. Danas se one mogu naći samo na etno-manifestacijama, ali retko ko zna njihovu pravu svrhu.

Sećanje koje zaslužuje poštovanje
Tkanica straha nije bila samo amajlija. Bila je izraz brige, nežnosti i tihe snage žena, koje su u uslovima bez lekara i bolnica nalazile način da štite svoje najmilije. U njenim vlaknima bila je utkana ljubav, molitva i vera — a to su vrednosti koje nikada ne izlaze iz mode.