Vez koji se ne uči već oseća

Kada bi u porodici neko preminuo žene iz kuće provodile bi četrdeset dana u tišini i molitvi. Tokom tog perioda izrađivale su poseban vez koristeći isključivo crveni konac na belom platnu. Motiv nije bio unapred određen niti se crtao olovkom već se vezao direktno iz osećanja.

Svaka nit predstavljala je misao ili sećanje na preminulu osobu. Uglavnom su se vezli motivi krsta suza vetra i ptice koje odlaze. Neki vezovi su imali samo linije koje su označavale protekle dane tuge.

Vez se čuvao kao amajlija

Ovakav vez nije imao dekorativnu funkciju. Nije se kačio na zid niti koristio u domaćinstvu. Čuvao se u drvenim sanducima sa uspomenama i nikada se nije iznosio pred goste. Verovalo se da crveni konac upija bol i da nosi u sebi duhovni trag pokojnika.

Nakon što prođe žalost žene više nisu koristile isti konac. Ostaci su se spaljivali ili zakopavali u blizini kuće kako tuga ne bi ostala u domu.

Veština koja se ne prenosi direktno

Zanimljivo je da se ovaj običaj nije učio kao klasičan zanat. Majke nisu podučavale ćerke da vezu krvavi vez već bi svaka žena koja doživi gubitak sama započinjala proces. Prvi konci su obično bili nesigurni i neujednačeni ali upravo je u toj nesavršenosti bila iskrenost i snaga.

Vremenom bi se motivi razvijali i dobijali lični pečat koji je svaka žena nosila u sebi. Bilo je pokušaja da se ovi vezovi kasnije prikažu kao umetnost ali meštani su to odbili uz obrazloženje da se bol ne izlaže.

Jedinstveni kulturni fenomen

Iako danas gotovo nestao ovaj običaj predstavlja jedinstvenu formu duhovne umetnosti i ženske introspekcije. U vremenu kada su žene imale malo prostora da izraze emocije vez im je bio oblik unutrašnjeg dijaloga i način da isceljuju sebe.

Etnolozi iz 20. veka zabeležili su nekoliko sačuvanih primera u okolini Gacka i Nevesinja ali većina ovih vezova danas se nalazi zaboravljena po starim sanducima u tavanskim sobama.

Krvavi vezovi iz Pridvorice ostaju tihi svedoci jednog dubokog i nežnog odnosa između žene tuge i pamćenja.