Šta je “prelaženje preko vode” u narodnim verovanjima: Kako su Srbi zamišljali smrt pre hrišćanstva
Pre nego što je raj dobio kapije i pakao plamen, smrt je u srpskom predanju bila tiho “prelaženje preko vode”. Reka je bila granica sveta živih i mrtvih, a duša – putnik sa pitanjem: da li će preći ili ostati?
U narodnim verovanjima starih Srba, smrt nije bila kraj – već prelazak. Najčešće – preko vode. Bilo da je to reka, potok, bara, ili nevidljiva voda sna, smrt se doživljavala kao trenutak kada duša napušta obalu poznatog i kreće ka drugoj strani, negde gde je tiše, hladnije, ali ne nužno strašno. Veselin Čajkanović piše o ovom starom mitu, koji je preživeo u narodnim pričama, sahranama, pesmama i ritualima, i koji se tiho skriva u rečima koje i danas koristimo kad nekog izgubimo.
Voda – večna granica između svetova
Voda u narodnoj religiji nije bila samo prirodni element, već duhovna prepreka i most. Verovalo se da svet živih i mrtvih deli reka, i da duša mora da je pređe – ali ne može svako.
Možda vas zanima:
NIJE DO PRAVOSLAVLJA: Zašto pokrivamo ogledala na sahrana?
Ovi običaji su deo starih paganskih praksi i praznoverica.
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Možda vas zanima:
NIJE DO PRAVOSLAVLJA: Zašto pokrivamo ogledala na sahrana?
Ovi običaji su deo starih paganskih praksi i praznoverica.
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Možda vas zanima:
NIJE DO PRAVOSLAVLJA: Zašto pokrivamo ogledala na sahrana?
Ovi običaji su deo starih paganskih praksi i praznoverica.
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Ako je život bio težak, grešan, ili duša nemirna – neće moći da pređe. Ako je bila „čista kao voda“ – prelazi lako, bez osvrta.
Zato se i danas kaže: – “Prešao je na drugi svet.”
– “Otišla je preko.”
Običaji vezani za vodu posle smrti
U mnogim krajevima Srbije, posebno u centralnoj i istočnoj Srbiji, i dalje žive običaji koji potiču iz ovog verovanja:
Voda u kući se pokriva ili prosipa posle smrti – da duša ne ostane u njoj.
Pokojnici se umivaju vodom sa izvora, ne iz česme – da bi put „bio čist i lagan“.
U nekim selima, na treći dan nakon sahrane nosi se voda na grob, u tišini, i poliva zemlja „da ne bude žeđan na putu“.
Zašto se mostovi spominju u pričama o smrti?
U bajkama i mitovima, junaci prelaze mostove od magle, svetlosti, trave, i to uvek kad idu iz jednog sveta u drugi. I u srpskom narodnom predanju, duša ide do “tanke vode” i traži vodiča.
Često se pominje:
– crna voda,
– mutna reka,
– tihi potok,
koji se ne prelazi sam, već uz nečiju pomoć – obično žene, deteta, ili "nevidljivog vodiča".
Ko su vodiči kroz vodu?
U pričama i predanjima, to su:
- duše predaka,
- “senka iz sna”,
- ili neko od svetaca (kasnije, hrišćanski adaptirano).
Zato se u molitvama često kaže:
“Nek ti je laka voda i dobar most.”
– što je ostalo iz vremena kada se smrt doslovno zamišljala kao putovanje kroz reku tame ka obali tišine.
Zato se ne sahranjuje pored reke
Verovalo se da ako se pokojnik sahrani preblizu vodi, njegova duša neće pronaći pravi pravac – jer će „čuti vodu i vraćati se“. Zato su pravoslavna groblja uvek na uzvišenju, nikad pored reke.
U nekim selima, voda se izbegavala danima nakon sahrane – niti se kupalo, niti se išlo ka reci, naročito ne u zoru.
Voda kao večna tišina
“Prelaženje preko vode” je jedan od najlepših, najtiših simbola smrti u srpskom narodnom predanju. Nema vatre, nema straha, nema kazne. Samo reka. I duša. I pitanje – da li ćeš preći.
Možda i zato, kad osetimo nečiju smrt, ponekad sanjamo vodu. Jer podsvest još pamti – ono što su naši preci znali bez reči.
IME STAROSLOVENSKOG POREKLA KOJE JE KRASILO MNOGE DEČAKE: Danas ga sve ređe čujemo, a ima PRELEPO ZNAČENJE
Takođe se smatra da je ovo ime nastalo od imena Milovan i Milosa
Karađorđe se zaljubio u Jelenu pa je oteo sa 15 godina: Jedva izbegla zločin, a na kraju ispunila poslednju želju
Priča o voždu Karađorđu Petroviću i njegovoj ženi Jeleni nije klasična ljubavna bajka. Naprotiv – puna je strasti, sukoba, nepravdi i teških izbora koje je vreme nametalo. Jelena, žena koja je živela u senci vođe Prvog srpskog ustanka, bila je mnogo više od puke supruge slavnog junaka. Njena sudbina govori o tihoj snazi, boli i borbi za dostojanstvo u vremenu kad žene nisu imale ni glas, ni izbor.
Srpska princeza rodila poslednjeg Romanova: Muža joj boljševici brutalno prebili i bacili ga u jamu, a nju u tamnicu, umrla je zaboravljena od svih
Jelena Karađorđević je bila obrazovana, hrabra, vrlo požrtvovana kako prema Srbiji i interesima Srbije, tako i prema svojoj novoj domovini Rusiji.
Iznenadiće vas koje srpske reči koriste i Englezi - čak 28
Engleskih pozajmljenica u našem jeziku ima mnogo, ali čak 28 srpskih reči ušlo je u engleski rečnik. Njih zovemo srbizmi.
Vadi kamen iz kamenoloma pa ga obrađuje: On je Živojin Mišić i potomak srpskog vojskovođe - vredni mladić dostojno nosi veliko ime
U Struganiku, rodnom selu velikog srpskog vojvode, danas živi i radi još jedan Živojin Mišić, potomak slavnog vojskovođe koji sa svojih nepunih trideset godina, delima već pokazuje da je dostojan imena i prezimena koje nosi. Na svojoj dedovini, rukama iz kamenoloma vadi kamen, zarađuje hleb sa devet kora i poštenim radom dokazuje da iver ne pada daleko od klade.
Komentari(0)