NA DANAŠNJI DAN DESILO SE Tajni prenos moštiju vladike Nikolaja Velimirovića iz SAD-a u rodno selo Lelić kod Valjeva

Lepote Srbije

11:00

Aktuelno 0

3. maja 1991 — U rodno selo Lelić kod Valjeva iz SAD prenete mošti episkopa Srpske pravoslavne crkve Nikolaja Velimirovića.

NA DANAŠNJI DAN DESILO SE Tajni prenos moštiju vladike Nikolaja Velimirovića iz SAD-a u rodno selo Lelić kod Valjeva
Printscreen:vikipedija

Nikolaj Velimirović rođen 23. decembra 1880, po julijanskom, tj. 4. januara 1881. po gregorijanskom kalendaru u selu Lelić nadomak Valjeva.

Obrazovanje je započeo u manastiru Ćelije, a potom u Valjevskoj gimnaziji, bio je izabran od strane Crkve da sa drugim pitomcima, državnim stipendistima, pođe na dalje školovanje u Rusiju ili Evropu. Izabrao je tada rađe studiranje u Evropi, na starokatoličkom fakultetu u Bernu, a zatim je prošao studirajući Nemačku, Englesku i Švajcarsku, a nešto kasnije i Rusiju.

Po završetku rata, dok je još bio u Engleskoj, izabran je (12/25. marta 1919) za episkopa žičkog, odakle je ubrzo, krajem 1920, premešten u Ohridsku eparhiju. Tih godina slan je u mnoge crkvene i narodne misije: u Atinu i Carigrad, u Svetu goru, u Englesku i Ameriku.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Nikolaj je učestvovao i na konferencijama za mir, na ekumenskim crkvenim susretima i skupovima, na konferencijama Hrišćanske zajednice mladih u svetu, na Svepravoslavnim konsultacijama.

Dana 14. septembra 1944. godine Nemci su vladiku Nikolaja i patrijarha Gavrila sproveli iz Vojlovice u koncentracioni logor Dahau.

Nikolaj je došao u Ameriku tokom 1946. godine, gde je i umro. Iz manastira Sv. Tihona prenet je zatim u manastir Svetog Save u Libertivil i sahranjen kraj oltara crkve, na južnoj strani 27. marta 1956, uz prisustvo velikog broja pravoslavnih Srba i drugih vernika širom Amerike.

12. maja 1991. njegove mošti su prenete iz Libertivila u Lelić. One su izložene u hramu manastira Lelić, koji je njegova zadužbina. Na prolećnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve u maju 2003. kanonizovan je za svetitelja.

 

 

Malo je, međutim, poznato da su mošti Nikolaja Velimirovića morale biti tajno prenete iz Amerike u Srbiju, kao i njegova dela koja su štampana u inostranstvu. O tome je svojevremeno govorio vladika šabački Lavrentije, jedan od najvećih poznavalaca i poštovalaca dela vladike Nikolaja, koji je u Sokogradu kod Ljubovije izgradio manastir posvećen Nikolaju Velimiroviću.

– Kult vladike Nikolaja je na Zapadu bio, a i sada je, veoma jak. Nažalost, kod nas je u to vreme društvo bilo ateističko, vladika Nikolaj je bio državni neprijatelj, i o njemu se jako malo znalo. Decenijama je u inostranstvu štampao dela vladike Nikolaja i aktivno učestvovao u tajnom prenosu njegovih moštiju iz Amerike, o čemu se gotovo ništa u javnosti ne zna.

– Stalno sam razmišljao kako da mošti Nikolajeve prebacimo u zemlju, i to nisam ni krio. I u tadašnjoj vlasti je bilo ljudi koji su znali veličinu vladike Nikolaja, i pre dvadeset godina, kada je komunizam počeo da popušta, zovnu me tadašnja dva visoka funkcionera i kažu mi: “Vladiko, gledajte da se nekako posmrtni ostaci Nikolaja prebace u otadžbinu, ali nemojte reći da smo vam mi rekli”. Posavetuju me da se obratim Saveznoj skupštini, i ja tako i uradim. Odem u odeljenje za prenos posmrtnih ostataka.

– Službenica mi reče da od toga nema ništa, Skupština o tome neće odlučivati, ali videći me valjda razočaranog dodade: “Postoji još jedno riskantno rešenje”, veli ona, “nađite nekog od njegove najbliže rodbine, neka on uputi zahtev, i napišite Nikola Velimirović umesto Nikolaj, možda se neće setiti o kome se radi”. Ja tako i uradim. Krenem da tražim i nađem vladikinog sinovca Tiosava. Ispričam mu o čemu se radi, i on pristane da probamo, pa šta bude. Napišemo zahtev za prenos moštiju Nikole Velimirovića, Tiosav potpiše i predamo ga na pisarnici. Čekali smo sa nestrpljenjem hoće li se ko dosetiti o čemu se radi. Nije bilo straha, već bojazni da nećemo uspeti. Napokon stigne odgovor u kome se kaže da je Tiosavu dozvoljeno da u zemlju prenese mošti svog strica Nikole Velimirovića. Odmah sve organizujemo i napokon avion sa Nikolajevim moštima sleti na beogradski aerodrom. Tek tu je vlast otkrila o kome se radi, nastade pometnja, ali bilo je sve kasno. Javnost je već bila obaveštena i povratka nije bilo. Odatle su mošti prenete u crkvu Svetog Save, pa sedam dana u Žiču i na kraju u rodni Lelić – otkriva vladika Lavrentije.

Slično je bilo i sa delima Nikolaja Velimirovića. Iza sebe je ostavio petnaestak tomova koja su bila nedostupna našem narodu jer su bila decenijama od tadašnje vlasti zabranjena. I u njihovom skupljanju, štampanju i prenosu u zemlju je učestvovao vladika Lavrentije.

– Najzaslužniji za sakupljanje dela vladike Nikolaja, koja su bila rasuta u preko 300 časopisa i drugih izdanja širom sveta, je pokojni prota Milisav Protić, beogradski sveštenik rodom iz Žičke eparhije. Čak je tri puta išao u Ameriku i po tamošnjim bibliotekama skupljao govore Nikolaja iz Prvog svetskog rata – seća se vladika Lavrentije. Kaže da mu se 1969. godine, kada je pošao na službovanje na Zapad, prota Milisav obratio rečima: “Vladiko, vi sada idete u slobodan svet, pa tamo pokušajte da štampate dela vladike Nikolaja”.

– Tako sam ja počeo polako da tajno iznosim rukopise, i uz pomoć dobrih ljudi odštampamo tri knjige, “Prolog”, “Omilije” i “Besede pod gorom”. Međutim, ubrzo potom pročitam u “Službenom listu” da su sve tri knjige zabranjene. Dođem posle toga na zasedanje Sabora, kad me zove pukovnik Udbe, neki Krsta Leković. Kaže: “Čujem da ste izdali dela Nikolaja Velimirovića. Kome su potrebna dela narodnog neprijatelja? Narediću da se baci bomba na štampariju”. Ja mu kažem da su dela potrebna meni, da smo štampariju osigurali, a on neka radi kako hoće. “Sve ću vas razapeti na Terazijama”, veli on razjareno. ”Slobodno, ja sam monah” kažem ja, i tako se rastanemo. Posle mnogo godina, mislim 1989. godine, kada je sve omekšalo, pitam ja opet ministra vera da knjige prebacimo u zemlju. On mi diskretno sugeriše da knjige dovezemo do granice, a posle šta bude. Dovezemo 12 tomova sabranih dela Nikolaja (20 tona knjiga) na granicu, ali niko ne sme da carini. Kreću bezbrojne konsultacije nadležnih i na kraju smo morali da sa kamiona skinemo one tri davno zabranjene knjige, a ostalo oteramo u Patrijaršiju. E, hvala bogu, vremena su se promenila i dela vladike Nikolaja su sada svima u Srbiji dostupna – kaže vladika Lavrentije.

Izvor: mediasfera

beba

Maleni Ivan oduševio je čitavo selo i već je omiljeni stanovnik: Nakon čitavih 13 godina rođena beba u udaljenom ivanjičkom mestu Kovilje (FOTO)

Aktuelno

10:00

16 mart, 2024

Nisu vredne stanovnike udaljenog ivanjičkog sela Kovilje tokom prethodnog perioda zaobišle mnoge muke, ipak više od svega obradovala ih je vest da su nakon 13 godina dobili novog stanovnika, bebu Ivana. Mila i Miloš Bojović ponosni su roditelji preslatkog dečaka, i veoma srećni što su na ovaj način obradovali čitavo selo.

Komentari(0)

Loading