
Prvo crveno jaje se ne jede: Čuvarkuća kao amajlija doma u srpskoj tradiciji
Zašto se prvo jaje farba u tišini, čuva cele godine i stavlja u temelje kuće
Zašto se prvo jaje farba u tišini, čuva cele godine i stavlja u temelje kuće
Obredna hrana koja se nije jela kod kuće, već delila tiho – za dušu i zavet
Zašto su naši preci gasili vatru posoljenom vodom, pljuvačkom i tišinom?
Drevni običaj otvaranja prostora za dušu – da ne ostane zarobljena među zidovima
U srpskom narodnom verovanju, petao ne budi samo ljude – on tera demone i označava povratak svetlosti
Zašto su naši preci smatrali da je ptica na prozoru znak smrti, bolesti ili velike promene
Kako je mesečina postala portal drugog sveta, a prozor mesto nesanice i bolesti
“Pasu li vile krave?”: Tajna veza između vila i stoke u narodnoj mitologiji
Kako su se u zapadnoj Srbiji deca i odrasli “lečili” od pretrpljenog šoka pomoću planinskog potoka
Običaj nošenja kamenčića sa “muškog izvora” kao narodni lek protiv neplodnosti
Narodni ritual za Ivandan koji i danas živi u selima zapadne Srbije
U nekim selima u Timočkoj Krajini i danas se veruje da kopanje utorkom donosi nesreću
Kako su izvori, glinene posude i magijske reči bili deo porođaja u istočnoj Srbiji
Proja bez masti i mleka, ostavljana na prozoru kao dar duhovima predaka
Šala koja potiče iz paganskog kulta – zašto su devojke gurnute u reku na Đurđevdan?
Pre nego što je raj dobio kapije i pakao plamen, smrt je u srpskom predanju bila tiho “prelaženje preko vode”. Reka je bila granica sveta živih i mrtvih, a duša – putnik sa pitanjem: da li će preći ili ostati?
U staroj srpskoj tradiciji, svaka kuća imala je svog „domaćeg“ – nevidljivog duha koji čuva ognjište, porodicu i mir. Poštovan tiho, hranjen simbolično, ovaj duh je bio prvi znak da je kuća živa – i prvi koji bi nestao kada dom počne da se raspada iznutra.