Kako su naši stari prepoznavali dolazak zime: Zaboravljeni narodni „prognozeri“
Nisu imali aplikacije ni meteorologe, ali su znali – ako mačka legne na leđa, sneg je blizu. A ako dim ide pravo, dani su brojani.
Nisu imali aplikacije ni meteorologe, ali su znali – ako mačka legne na leđa, sneg je blizu. A ako dim ide pravo, dani su brojani.
Stari su govorili – „Ne pevaj uveče, da ne zaplačeš ujutru.“ U toj rečenici nije bilo pretnje, već mudrosti o poštovanju noći, doma i duhovnog mira.
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Na srpskoj trpezi tanjir nije bio samo za jelo – već i ogledalo kućnog reda, zdravlja i duhovnog blagostanja
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Nož u čarapi nije bio znak nasilja, već amajlija, čuvar časti i tiha poruka – „spreman sam da se branim, ali ne i da napadam“
Nekada se nisu svi problemi rešavali zakonom, niti su sve veze rađane krvlju – srpski običaj bratimljenja bio je svetinja jača od svakog potpisa
U staroj srpskoj tradiciji, zemlja nije bila samo tlo – bila je sredstvo zaštite, osvete i prenosa energije, a grobljanska zemlja imala je posebnu moć
Na prvi pogled – samo ekseri u drvetu, a zapravo – moćna zaštita doma od uroka, bolesti i smrti, po verovanju srpskih predaka
Ispod svakog praga nekadašnje srpske kuće krila se tiha molitva i zaštita – parče hleba, zrno soli ili konjska dlaka, kao štit protiv uroka i smrti
Jesen je u srpskoj tradiciji bila vreme važnih duhovnih prelaza – kraj jednog godišnjeg ciklusa i početak novog, obeležen molitvama, postom i tihim zavetima.
U srpskoj tradiciji brak je bio svetinja, ali je morao biti i plodan. Otkrivamo neobičan običaj "drugog venčanja" koji se praktikovao u Bosanskoj Krajini i delovima Zapadne Srbije. Zašto se par venčavao dva puta, i kako je "druga svadba" služila da osigura obilje, zdravlje i, najvažnije, potomstvo u kući.
Reka Sava, moćna i mistična, oduvek je bila granica svetova: od Austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa reke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je "gatački peškir" bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.