Zašto se Sveti Ilija plaši groma? Stari bog Perun još uvek živi u srpskoj tradiciji
Gromovnik koji vozi vatrena kola – kako je pagansko božanstvo preživelo kao hrišćanski svetac
Gromovnik koji vozi vatrena kola – kako je pagansko božanstvo preživelo kao hrišćanski svetac
Šala koja potiče iz paganskog kulta – zašto su devojke gurnute u reku na Đurđevdan?
U mnogim selima Srbije, uz samu kuću se sadio stubasti hrast, bukva ili jablan. Verovalo se da to drvo čuva dom od groma, pamti reči ukućana i da se duša domaćina, po smrti, nastani u njegovoj krošnji.
Pre nego što je raj dobio kapije i pakao plamen, smrt je u srpskom predanju bila tiho “prelaženje preko vode”. Reka je bila granica sveta živih i mrtvih, a duša – putnik sa pitanjem: da li će preći ili ostati?
U vremenima kada se nije imalo, domaćice su znale da od kiselog kupusa i šake brašna naprave toplu, posnu hranu. Kiselišarke su jelo koje se jelo s nogu, uz turšiju i toplu proju – i danas ga gotovo niko ne zna.
Običaji pred Vaskrs su veoma važni za vernike jer se njima simbolično iskupljujemo za Isusovo veliko stradanje
Prirodno đubrivo za baštu od pšenične krupice pravi čuda, a jednostavno se koristi.
Izdvajamo 9 najčudnijih srpskih običaja koja su duboko ukorenjena.
Bez obzira na to koju nameru imate pri sadnji drveća, važno je da se prethodno posavetujete sa stručnjacima.
Manastir Tumane se nalazi na 120 kilometara od Beograda i devet kilometara od Golupca, u podnožju Golubačkih planina, okružen šumom na levoj obali Tumanske reke, što samoj svetinji daje posebnu lepotu, zbog čega je jedna od najposećenijih u Srbiji.
Danas je Strasni ponedeljak, prvi dan poslednje sedmice pred Vaskrs – najradosniji praznik u hrišćanstvu. Ova sedmica, poznata kao Velika, Stradalna ili Strasna, donosi najrigoroznija pravila posta, pojačane molitve, tišinu, duhovnu pripremu i bogate narodne običaje koji se prenose generacijama.
U selima zapadne Srbije nekada se svakodnevno pripremao droženac – jednostavno, ali zasitno jelo od mlevene suve proje, čvaraka i domaće masti. Danas se pravi samo u retkim domaćinstvima.
U mnogim krajevima Srbije zmija nije bila samo životinja, već svetinja. Ako se nastani uz temelj kuće – ne dira se, ne tera, ne ubija. Verovalo se da je to duh pretka koji čuva dom od bolesti, uroka i propasti.
U narodnom predanju Srba, glava nije bila samo telesni deo, već svetinja. Verovalo se da duša ne silazi u grudi, već ostaje iza čela – i zato se lobanja poštovala, čuvala, a ponekad i zakopavala odvojeno.
Pre nego što je hrišćanstvo zauzelo centralno mesto u duhovnom životu Srba, naši preci su verovali da vreme ima svoje lice, dušu i moć. Dan je bio otac svetlosti, Noć majka snova, a Mesec – brat koji ćuti i pamti.
U narodnom verovanju Srba, biljke nisu bile samo ukras ni lek – već živa bića s dušom. Neke su imale moć da prenesu molitvu, druge da čuvaju kuću, a treće da “zatvore” bolest. Najpoštovanije među njima bile su dren, zdravac, bosiljak i pelin.
U staroj srpskoj tradiciji, svaka kuća imala je svog „domaćeg“ – nevidljivog duha koji čuva ognjište, porodicu i mir. Poštovan tiho, hranjen simbolično, ovaj duh je bio prvi znak da je kuća živa – i prvi koji bi nestao kada dom počne da se raspada iznutra.