Nema ni signala, ni prodavnice, ni puta – ali ima tišina, ognjište i ljudi koji ne žele da odu
Na samoj ivici Srbije, nekoliko kilometara od bugarske granice i još dalje od svakog modernog signala, nalazi se selo Zarevo – mesto koje kao da je ostalo u nekom drugom veku. Pripada opštini Dimitrovgrad, ali ga ni mnogi meštani tog kraja nikada nisu posetili. Do njega se dolazi lošim šumskim putem, koji zimi nestaje pod snegom, a leti zaraste u travu i tišinu. Ipak, u tom zaboravljenom kutku sveta, još uvek živi nekoliko ljudi. Ne beže od civilizacije – oni je samo nikada nisu pustili u svoje dvorište.
Selo bez buke i bez žurbe
U Zarevu nema prodavnice, škole, asfalta, pa čak ni doslednog mobilnog signala. Televizor se pali samo kad ima struje – a to nije uvek. Ljudi ovde i dalje nose vodu sa izvora, lože peć na drva, kuvaju na šporetu smederevcu i zimi zatvaraju kapiju s molitvom da će proleće opet doći. Nema ni žurbe – jer zašto bi je bilo, kad dan traje koliko i sunce, a vesti stignu sa čovekom koji navrati jednom u deset dana.
Povratak ognjištu, ali bez nostalgije
Ono što je najfascinantnije jeste da ljudi iz Zareva ne kukaju. Oni znaju šta su izgubili, ali znaju i šta još imaju. Njihov svet je ograničen – ali je ceo njihov. Imaju svoja dvorišta, kokoške, stari vinjak u flaši bez etikete, i uspomene koje nikakva struja ne može zameniti.
Miris koji ne postoji u gradu
Kad kročite u selo, prvo što osetite je miris dima iz starog dimnjaka, vlažne zemlje i kuvane hrane. Onda dođe tišina – ona prava, planinska, bez saobraćaja i obaveštenja sa mobilnog. Samo vetar, koraci, i poneki lavež psa. Zarevo ima tu retku osobinu da vas prisili da ćutite, da usporite, da budete prisutni.
Put do sela – avantura sama po sebi
Do Zareva se stiže iz pravca sela Trnski Odorovci, pa dalje makadamom kroz šumu. Leti može da se prođe i običnim autom, uz pažnju, ali zimi samo traktorom ili pešice. Mnogima je to prepreka – ali onima koji su bar jednom stigli, Zarevo se uvuče pod kožu. Kažu da ovde shvatiš šta znači živeti bez buke, i koliko toga nosimo, a da nam ne treba.
Selo koje nestaje – ili se možda samo štiti
Zarevo nije turistička atrakcija, niti će to ikada biti. Možda zato i opstaje. U vremenu kada svi žele da pobegnu negde gde je mir, ovo selo nudi ono što ne može da se kupi: ćutanje bez dosade, samoću bez usamljenosti, i život bez zahteva. Da li nestaje? Možda. Ali možda i čeka da mu se vrate oni koji su otišli.
Apartman 30 evra, a čitava kuća za 60: Planina u srcu Šumadije je prava oaza mira za svačiji džep
Osim što je prava prirodna oaza, koja odiše mirom i lepotom, planina Kosmaj je takođe i prava riznica kad je u pittanju kulturno-istorijsko nasleđe
Besna Kobila: Planina na koju zimi ne juri niko, ali je pamte svi koji dođu
Iznad Vranja, na jugoistoku Srbije, postoji planina koju retko ko spominje u zimskim ponudama, ali upravo zato pruža ono što je danas najtraženije – mir, sneg i pogled bez gužve
Golija zimi: Planina koja nije za turiste u žurbi
U doba kada svi traže ski-centre i atrakcije, Golija ostaje tiha, pokrivena snegom, okrenuta ka ljudima koji žele da pobegnu – ne od zime, već od buke
Pešterska visoravan zimi: Gde tišina ima boju snega, a vetar zna imena ljudi
Na visoravni između Sjenice, Tutina i Novog Pazara, u selima razbacanim među snežnim brežuljcima, vreme stane, a čovek se seti kako izgleda dan bez žurbe, buke i signala
Pusta Reka: Zaboravljena dolina juga Srbije, gde reka ćuti, a priroda još govori
Između Bojnika, Medveđe i Lebana prostire se dolina Puste Reke – geografski skriveni deo juga Srbije, siromašan po brojevima, ali bogat istorijom, prirodom i tišinom koju ne kvare autobusi
Komentari(0)