
Kad je Desanka Maksimović čuvala ovce na Bukulji: Pesnikinja koja je volela tišinu šuma
Tiha planina, tiha žena, glasna poezija
Tiha planina, tiha žena, glasna poezija
Pesnikinja autentičnog izraza, dosledna sosptvenom viđenju sveta, bila je, kroz svoje pesme, sagovornica svih genercija, velika duša, mila i draga, a već samo njeno ime – Desanka Maksimović – u nama budi najlepša osećanja.
Znamo je kao nežnu pesnikinju ljubavi i domovine, ali malo ko zna da je Desanka Maksimović zamalo završila pred streljačkim vodom. Njena „Krvava bajka“ nije samo pesma – to je preživljena istina.
Kako je nežni glas srpske poezije preživeo proterivanje i ratne godine, pišući i na papiru iz pakovanja šećera.
Slavna pesnikinja se prvi put poljubila sa 35 godina.
Kada kažemo "Desanka Maksimović", pomislimo na najvoljeniju Srpkinju. S razlogom!
Desanka Maksimović oduvek je slovila za odmerenu damu, te je upravo tako reagovala i na svaku neprijatnu situaciju, što je imalo neverovatan efekat na druge! Mnogo veći od drame i vike!
Književna vila koja je stihove nizala u grane bisera, krišom nam je poturala pod nos ljubavne reči koje su nam se večno urezale u mislima - “Ne, nemoj mi prići… sreća je lepa samo dok se čeka”
Desanka Maksimović doživela je duboku starost i umrla u 95oj godini, davne 1993. godine
Svojim stihovima Desanka Maksimović je uspela da zadivi, čak, i patrijarha Pavla, koji joj je lično uručio orden Svetog Save.
Sergej je preminuo 1976. godine, a Desanka 1993. godine. Sahranjeni su jedno pored drugog, u Brankovini kod Valjeva, u porti Crkve Svetih arhanđela.
Rukopis poeme "Krvava bajka" Desanke Maksimović sačuvan je tokom rata u sanduku. Ova pesma, koja svedoči o tragediji masovnog streljanja u Kragujevcu, simbol je antifašizma i trajno podsećanje na nevine žrtve Drugog svetskog rata.
Desanka Maksimović, jedna od najvećih pesnikinja koju je Srbija ikada imala, ostavila je neizbrisiv trag u svetu poezije, svojim delima koja odražavaju duboku emotivnost, ljubav prema životu, prirodi, rodnoj zemlji, i neugasivu borbu za humanost. Rođena 1898. godine u Rabrovici, kroz svoje stihove, ona je tkala tapiseriju srpske kulturne baštine, istovremeno bivajući glas svoje generacije i večiti simbol poetskog izraza.
Dobrotu i mudrost isijavale su njene oči, a prelepi stihovi obeležili su odrastanje mnogih
"Ceo narod će Branka žaliti i kao čoveka i kao pisca koji je našem narodu mnogo dao.", pisala je Desanka Maksimović. U poruci koju je ostavio svojoj supruzi napisao je: “Zbogom lijepi i strašni živote!”
Kada se udala, mnogi su bili iznenađeni. Govorili su kako je mogla bolje da se uda. Da su je mnogi tražili i za njom uzdisali
Ovo mesto odiše pričama, legendama, kao i magijama njenih voda, a dragulj je kojim se ponosi čitava zemlja.