Bele poklade su najsvečanije i najrasprotranjenije poklade u toku godine. Dobile su naziv po Beloj nedelji, a zovu se još i Velike poklade, Završne poklade, Sirne poklade… Poznate su i kao Proštene poklade – Proćke, jer se na ovaj dan opraštaju svađe i uvrede. Smatra se da se u Vaskršnji post bez greha i neraščišćenih računa.

To je poslednji dan pred početak Velikog posta i vreme kad se, prema pravoslavnoj tradiciji, vernici pripremaju ne samo promenom ishrane, već i promenom odnosa prema drugima i prema sebi kroz slikovite običaje, od kojih mnogi i danas žive.

Glavnu reč vode mlađi

Trpeza Belih poklada, treba da bude ispunjena jelima koja se spremaju od jaja, sira i drugih mlečnih prerađevina. Stari kažu da se na današnji dan pozivaju i siromašni susedi i prijatelji jer svi treba da se „omrse“ tokom zajedničkog obreda i složno i u veselju uđu u post koji će trajati do Uskrsa.

Naziv Bele poklade potiče od bele hrane – mleka, sira, kajmaka, jaja – koja se tog dana još uvek jede, dok je meso već isključeno iz ishrane. Upravo zato se ova nedelja naziva i siropusna, jer označava završetak perioda u kom su dozvoljeni mlečni proizvodi, pre ulaska u Uskršnji post.

Takođe, poklade su vreme kada mlađi članovi porodice treba da „vode glavnu reč“ – danas se zbijaju šale, organizuju se igranke i svi se zabavljaju.

Običaji naših starih

Najvažniji običaji od svih jeste - praštanje. Na Bele poklade ljudi bi trebalo iskreno da se pomire,izgovarajući jednostavne reči: "Oprosti ako sam zgrešio". Odgovor je tradicionalno: "Bog ti oprostio, i ja ti opraštam". Veruje se da je jedino ispravno ući u Veliki post čistog srca, bez ljutnje i teških reči. Smatralo se da nije dobro ući u post u svađi ili ljutnji, jer se verovalo da se ono što čovek nosi u duši tada posebno snažno odražava na njegov život.

U nekim srpskim selima Bele poklade su vreme kada zetovi obavezno moraju da obiđu tasta, taštu, kuma, starojka i traže “proćku” tj. oproštaj da mogu časno da započnu post. Kada uđu u kuću, oni treba da pozdrave tasta i kažu: “Oprosti dedo”, a tast da odgovori: “Neka ti je prosto sinko”.

Demoni se raspomame

Na Bele poklade se, prema verovanju našeg naroda, veštice i ostali demoni posebno raspomame, i u vreme pokladne večere okupljaju se oko kuće domaćina. Zato je bio običaj da se posle večere sve kore od pojedinih jaja bacaju u vatru, a tabani trljaju belim lukom. Narod je te večeri pred spavanje deci obavezno oblačio prevrnute pidžame i majice, kako bi ih "zaštitio od uroka".

Verovanje koje donosi zdravlje i snagu tokom cele godine

Nekada su Bele poklade u mnogim krajevima Srbije bile jedan od najživljih zimskih dana u godini. Po selima su se već od popodneva okupljali mladi, često maskirani u neobične likove – od "mlade i mladoženje" do raznih šaljivih i strašnih maski. Verovalo se da buka, smeh i šala teraju zimu i sve što je loše, pa su povorke išle od kuće do kuće, pevajući i zadirkujući domaćine, koji su ih zauzvrat darivali jajima, sirom ili slatkišima.

U mnogim mestima palile su se velike pokladne vatre. Oko njih se igralo i pevalo, a ponegde su mladi i preskakali plamen, verujući da to donosi zdravlje i snagu u godini koja dolazi. Vatra je imala simbolično značenje – predstavljala je kraj zime i dolazak toplijih dana, ali i očišćenje pred početak posta koji prethodni najvećem hrišćanskom prazniku Vaskrsu.