U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
Stari ljudi su znali da svaki mesec u godini ima svoju prirodu, i da nije isto šta se radi u avgustu, a šta u novembru. Za novembar se govorilo da je "zatvoreni mesec", vreme kada se smanjuje reč, ne peva, ne svira, i ne budi ono što treba da miruje.
U mnogim krajevima Srbije, naročito u Šumadiji, Pomoravlju i južnoj Srbiji, verovalo se da u novembru ne valja pevati naglas u kući, naročito posle zalaska sunca. Pesma se ostavljala za proleće, za sabore i svadbe – a novembar je bio mesec tišine i sabranosti.
Mesec koji spušta glas
Zašto se nije pevalo? Zato što se verovalo da pesma u pogrešno vreme može da „probudi ono što treba da spava“. Novembar je, po narodnom kalendaru, vreme kada zemlja tone u san, kada se zima priprema da zaključa vrata, i kada ne treba remetiti tišinu sveta.
Možda vas zanima:
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Možda vas zanima:
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Možda vas zanima:
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
U kući se pričalo tiho, deca su znala da ne prave buku, a ako bi neko zapevao, starija žena bi samo rekla:
„Pevaj u proleće. Sad je vreme da ćutimo.“
Pesma se zimi drugačije čuje
Verovalo se da pesma u novembru „odlazi visoko“, da je čuju oni koji više nisu među živima, da može da izazove nemir u kući, san koji se ne pamti, ili suze bez razloga.
Posebno se izbegavalo da se pevaju ljubavne, tužne ili naricaljke, jer su, po predanju, „pesme koje paraju dušu, najlakše ulaze kad je veče duže od dana“.
Uloga posta i duhovne tišine
Od 28. novembra počinje i Božićni post, pa se i to uzimalo u obzir. Ljudi su se pripremali, usporavali ritam, čišćenje počinjalo iznutra. U tom periodu, pesma je bila dozvoljena samo u molitvi, pred ikonom ili tiho uz oganj.
Mnogi su tada govorili:
„Sad se ne peva za uvo, nego za srce. A ono voli tiho.“
Tišina kao znak poštovanja
U novembru su se pamtili i mrtvi – Mitrovske zadušnice, dani pred Aranđelovdan, pa i pred Nikoljdan. Kuća se tada držala mirna, svetla slabija, a sveće paljene češće. U takvom vremenu, pesma se doživljavala kao preglasna – ne samo po zvuku, već po osećaju.
Stariji su znali reći:
„Tišina je u novembru znak da poštuješ i ono što ne vidiš.“
Vreme da se povučemo – i da čujemo
Danas retko ko razmišlja o mesecu kao o duhovnom prostoru. Ali možda je vredno zapitati se: zašto priroda ćuti u novembru, a mi vičemo? Zašto dan postaje kraći, a naši razgovori duži – i teži?
Možda su stari znali da pesma u pogrešno vreme ne raduje – već odjekuje prazno.
Zato se u novembru ne peva naglas, ne zato što ne valja, već zato što valja sačuvati tišinu za ono što dolazi – praznike, svetlost, susrete. A do tada – ćutanje je pesma koju duša najbolje razume.
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
"Teško očevima ženske dece kad pomisle šta su sve radili tuđoj ženskoj deci": Od Duška se moglo učiti o roditeljstvu
Ako rešite sve probleme svoje dece, ona neće imati drugih problema sem vas
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zašto se stara slama ne izbacuje pre Nikoljdana: Verovanje koje štiti dom
U srpskim domaćinstvima nekada se znalo – slama iz ikona, badnjaka i kućnih ćoškova ne iznosi se dok ne prođe Sveti Nikola. Jer ona nije smeće – već čuvar doma i molitva u tišini
Komentari(0)